Pin It
 
U svibnju 2020.g. nakon onog pandemijskog lockdowna, krenuo sam prema Slavoniji, odnosno prema svom rodnom Slavonskom Brodu. Plan je bio doći do Sl. Broda i koristiti ga kao bazu iz koje ću napraviti nekoliko tura po Slavoniji. Detalnijeg plana vozanja po Slavoniji nisam imao ali svakako sam morao posjetiti Baranju, Kneževe vinograde, Batinu...
Krenuo sam s Raba magistralom do Senja i onda starom cestom preko Jospidola do Karlovca. Mislio sam izbjeći autocestu jer takva vožnja mi nije gušt, iako uveliko skraćuje vrijeme provedeno na motociklu, ali krenuo sam se voziti a ne skraćivati vožnju. Kada dođem do Karlovca i kada vidim koliko je sati onda ću odlučiti kojim putem dalje. Tako je i bilo.
 
S obzirom da često stajem i da puno fotografiram kako bi ste i vi imali materijala za uživanje, nikad se ne zna koliko ću vremena izgubiti. U Karlovcu sam bio oko 13.00 h i tada sam odlučio izaći na autocestu i proći njome do Zagreba i od Zagreba možda do Kutine pa onda opet dalje nastaviti kroz sela prema Sl. Brodu. Silazim u Kutini i magistralnom cestom krećem prema Novskoj. Nakon Novske stižem do Okučana i tu stajem na kavu... U Slavoniji sam, na rodnoj grudi.
 
Nakon kave u Okučanima vozim dalje prema Novoj Gradišci i dalje prema Novoj Kapeli. Kada dođem do Lužana onda već kao da sam doma. Tu u Lužanima je nekad bila granica bivše općine Sl. Brod. Uskoro stižem u Sibinj u kojem sam proživio toliko toga; prijatelji, rat, cure, izlasci... svašta. Sve mi je proletjelo kroz glavu dok sam ulazio u kafić. Tu su sad neki novi klinci, a nekad su tu bili neki drugi klinci a puno njih više i nema među živima... Popijem kavu i požurim dalje. Rodna kuća mi je samo par kilometara dalje...Majka sigurno čeka s ručkom. Ni nju nisam već mjesecima vidio.
Slijedeći dan krećem prema Požegi. Stajem u selu Grižići, na granici Brodsko posavske i Požeške županije ispred crkve Sv. Mihovila. U tu crkvu naknadno su prebačena tijela ubijenih seljaka u događaju poznatom pod imenom "Sibinjske žrtve". Događaj je to u kojem su žandari Kraljevine Jugoslavije 19. veljače 1935. napali skupinu nenaoružanih seljaka koji su krenuli na skup u Slavonski Brod. Bila su to nemirna vremena u kojima se bez glave ostajalo ako se samo usudilo suprotstaviti diktatorskoj vlasti u Beogradu. Pitam se jesmo li što naučili iz povijesti? Okinem par fotografija i nastavljam dalje prema Pleternici a onda i prema Požegi.
 
Požega, grad u kotlini poznatoj još u doba Rimljana kao Vallis Aurea ili Zlatna dolina. Šarmantan gradić sa prekrasnim trgom i strogim centrom grada. U nekom od okolnih kafića pravi je gušt popit kavu s pogledom na trg sv. Trojstva ili prošetati do trga sv. Terezije Asilske i prekrasne istoimene katedrale ili do rijeke Orljave i Zvečevačkog parka...
 
Nakon guštanja u Požegi vraćam se prema Pleternici i odlučujem otići prema Đakovu, ali ne nazad preko Sl. Broda nego cestom od Pleternice. To je slavonski brdski kraj s dobrom cestom za motoriste ali ipak oprez je potreban, pogotovo u proljeće kada je na cesti puno traktora, blata, skliska...
 
Prekrasan je to kraj, ta cesta preko Ruševa. Zelene šume i brežuljci, livade... U proljeće izgleda posebno jer se sve probudilo, procvijetalo. Jedino tužno izgleda sela kroz koja sam prolazio. U stvari, jako malo ljudi sam vidio vani unatoč lijepom danu. Na nekoliko njiva ljudi su se bavili poljoprivredom ali nigdje na cesti nisam sreo mladih, djece. Kuće su uglavnom stare, nema novogradnje. Čini se da nema baš puno ni mladih ljudi u tim selima. Tužno.
Jedna od zanimljivosti na toj cesti su i dva sela sa čudnim imenima; Djedina Rijeka i Slobodna Vlast. Fotografiravši table s imenima tih mjesta produžio sam do Đakova... A Đakovo, što reći o njemu a da već nije netko rekao? Đakovačka katedrala je posebna, veličanstvena. Nije bitno da li ste vjernik i idete li u crkvu ili ne. Jednostavno ta građevina impresionira svojom veličinom i ljepotom.
 
Nakon šetnje po centru Đakova slijedi povratak u Sl. Brod. Ni ovaj put nisam koristio uobičajenu cestu preko Strizivojne nego sam skrenuo na manje korišten pravac preko Starih i Novih Perkovaca i izađao u Čajkovcima na cestu preko Donjih Andrijevaca prema Sl. Brodu.
 
Treći dan boravka u Sl. Brodu planirao sam još dalje na istok Slavonije. Namjeravao sam se uputiti prema VInkovcima preko Velike Kopanice i Babine Grede pa zatim na Cernu i onda u VInkovce. Poslije Vinkovaca planirao sam produžiti do Osijeka a potom i do Baranje, Kneževih Vinograda i Batine. Prije polaska na ovaj put po Slavoniji pregledao sam puno turističkih stranica i vidio da na Dunavu u Baranji ima prekrasnih seoskih imanja, smještaja uz samu rijeku i tamo negdje sam planirao prespavati.
 
Na putu prema Vinkovcima stao sam u lijepom i pitomom mjestu Cerni smještenom na rijeci Bosut. Taj spokoj i mir kojim odiše to mjesto morate osjetiti. Stati u centru sela, sjesti na klupicu pokraj Bosuta i samo malo sjediti i gledati... Nevjerojatno. Ili sam ja možda samo subjektivan? Ma onaj đeram pokraj Bosuta, onaj veliki šokački šešir... Ipak trebate to sami vidjeti!
Stigao sam i do Vinkovaca, a za njih me pak vežu posebni osjećaji. Tamo nekad u nekom drugom životu, davne 1991.g. u tom gradu započeo je moj ratni put kao 17-godišnjeg dragovoljca... Parkirao sam se u centru ispred hotela Slavonija, na platou pored Bosuta, skinuo kacigu, raskopčao jaknu, a negdje u glavi začuh Shortya:
 
"Di gori ona lampa
Di onaj đeram škripi
Tu će mi duša skončat
Tu su mi dani lipi
Di drag mi je kirvaj
Sijelo, prelo i rakije vrelo
Di živim ko bećar pa
Me znade svako selo..."
 
Prošetao sam uz Bosut, sjeo u obližnji kafić na kavu i misli odlutaše u neka druga vremena na istom ovom mjestu... iz misli me prenula grmljavina. Pogledam oko sebe i tek tada shvatim da se vani naglo smračilo, navukli su se crni oblaci, počelo je grmjeti. Pa kako sad to? Nikakva prognoza nije spominjala kišu! Pogledam na mobitelu aplikaciju i vidim da je područje oko Osijeka već debelo u oluji i da će tako biti narednih nekoliko sati. Aplikacija je pokazivala i da će se oluja brzo širiti prema jugu i zapadu, što znači da ako mislim stići do Broda suh moram se požuriti! Platim onu kavu, obučem se i krenem iz Vinkovaca.
Vozio sam preko Starih Mikanovaca, Strizivojne, Donjih Andrijevaca... Nekoliko puta kiša me pošteno oprala a nisam baš bio obučen za takav uvjete, ali nije imalo smisla stajati. Stigao sam u Brod mokar kao miš.
 
Naredna 2-3 dana kiša je padala stalno pa sam tu izgubio priliku i vrijeme za obilazak koji sam planirao. Prognoza je najavljivala promjenjivo vrijeme s kišnim periodima. S obzirom da od mog daljnjeg vozikanja više neće biti ništa a na Rabu su me čekale obaveze, odlučih krenuti nazad pa ostali obilazak Slavonije dovršiti neki drugi put.
 
Slijedeći dan krenuo sam u jutro prema Novoj Gradišci, Okučanima, Novskoj, Kutini... isto kao i u dolasku. Ovaj put sam na autocestu izašao u Banovoj Jaruzi i vozio tako do Arene Zagreb a onda se spustio cestom preko Pisarovine do Karlovca. Od Karlovca starom cestom opet prema Senju... Na Rab sam stigao kasno popodne i suh!
Jedva čekam neku novu priliku za posjet Baranji, kušanju baranjskog čobanca, i fiš paprikaša, i ceste preko Kneževih Vinograda...