Pin It

Da bi neki objekat bio bikers friendly nije dovoljno da je vlasnik samo prijateljski raspoložen prema motoristima. Bikers friendly podrazumijeva i dodatnu uslugu prilagođenu motoristima. U slučaju smještaja za motoriste potrebno je imati sigurno mjesto za parkiranje motocikla kako oni nebi bili na ulici, pogotovo u velikim gradovima.

Ograđeno dvorište je odlična opcija, ali ograđeno i natkriveno parkirno mjesto koje motocikle štite od sunca ali i vremenskih nepogoda, je najbolja opcija. Kako i u običnom apartmanskom smještaju za osobe tako i ova parkirališta za motocikle imaju različite nivoe kvalitete.

Restoran, pizzerija ili kafić ne moraju imati ograđeni i natkriveni prostor jer u njima motocikl ne ostaje preko noći ali bilo bi dobro da ima označeno parkirno mjesto isključivo za motocikle.

DSC 0022Prolazeći često jadranskom magistralom prema Zadru i nazad, primjetio sam u Starigrad Paklenici uočljivu tabelu na kojoj piše Biker friendly 10%. Nakon malo guglanja doznao sam da se radi o Hotelu Vicko u Starigradu, a već slijedeći rezultati pretraživanja počeli su mi izbacivati linkove koji su se odnosili na ovaj hotel i njegovog vlasnika Zorana Katića. Odlučih pri slijedećem prolasku kroz Starigrad navratiti do ovoga hotela da se i sam uvjerim radi li se ovdje samo o dobrom marketingu ili istinskom prijateljstvu i simpatijama prema bikerima.

Bilo je oko 11.00 sati prije podne kada sam se uvezao u dvorište hotela Vicko. Nisam se zapravo ni parkirao kako treba a iz hotela je prema meni hitao srednjovječni muškarac širokog osmijeha i još izdaleka mi zaželio dobrodošlicu. Pružili smo si ruke, pozdravili, upoznali… S obzirom da sam bio u istraživačkoj misiji svaki dojam je bio važan, a ovaj prvi je bio odličan jer na koliko mjesta će vas dočekati vlasnik hotela osobno i zaželjeti vam dobrodošlicu?

Odakle putujete, kako ste putovali, jeste li umorni… Bila su neke od pitanja postavljena meni, dok me je rukom usmjeravao prema velikom natkrivenom parkingu s debelim hladom! Ovaj parking me je odmah razoružao kao što će i svakog drugog motoristu koji ugleda taj hlad i čvrsti krov iznad parkinga na kojemu će njegov dvokotačni ljubimac uživati. Zoran mi objašnjava da su nedavno napravili ovaj parking za motocikle jer motociklisti su im česti gosti pa i čitave moto grupe, i žele im omogućiti sve ono što treba njima i njihovim motociklima. Malo pomnije promatram kako su to uredili i prvo što ugledam je klupa za sjesti, po čitavoj dužini jednog bočnog zida. U naslonima drvenih klupa instalirane su vanjske utičnice za struju s dodacima za USB priključke. Pa da, logično! Kada nakon duge vožnje staneš negdje prvo želiš malo odmoriti, sjesti i priključiti mobitel na punjač prije nego kreneš u sobu… I dok tako odmaraš i pregledavaš novosti na fejsu gazda stiže s rakijicom ili hladnim pivom jer za danas si odvezao svoj dio puta i možeš se malo odmoriti. Na pročelju parkinga nalazi se velika oglasna ploča prepuna raznih mapa i reklamnih materijala, prijedloga za izlete brodom, špilje, nacionalni park Paklenica, pješačke rute, taxi usluge, kulturne i povijesne znamenitosti…

DSC 0035 2Nakon malo pomnijeg pogleda na taj pano shvaćam da je svaka druga riječ na njemu Winnetou! Poznati indijanski poglavica, junak knjiga njemačkog pisca Karla Maya a kasnje i još poznatijih filmova.

Winnetou se snimao na području Velebita, Nacionalnog parka Paklenica, na rijeci Zrmanji itd. Mlađim generacijama u Hrvatskoj to možda ne znači ništa ali stariji se sjećaju Winnetou i Old Shuterhanda, a Njemcima su to nacionalni junaci i obožavaju izlete u kojima mogu vidjeti lokacije na kojima su snimani ti filmovi.

Zoran mi objašnjava gdje se nalaze lokacije, kako do njih doći, kako su nedavno snimali promidžbeni spot… Dok to govori osjetim u njegovom glasu zanesenost i uzbuđenje, i shvatim da taj čovjek jednostavno punim plućima živi svoj posao. Nije to samo kulturno i profesionalno odrađivanje posla, to je potpuna predanost svom rodnom kraju, svom mjestu, narodu, tradiciji, prirodnim ljepotama, kulturi, povijesti… I kada s takvom predanošću nešto radiš uspjeh jednostavno ne može izostati, a kao što sam ja to prepoznao to isto je prepoznao i svatko drugi tko se susreo sa Zoranom.

Sunce je vani već pržilo a mi smo polako krenuli prema hotelu ali Zoran mi pokazuje neke stvari koje sam vjerojatno ne bih primjetio. Vješto skriveni kontejneri za smeće za koje ponosno tvrdi da su među prvima prionuli razvrstavanju otpada a onda i ispunili stroge kriterije kako bi dobili certifikat Eco Hotel.

Ulazimo u hotel a na vratima nas dočekuje jednako ljubazan i srdačan Zoranov sin Marko. Pozdravljamo se, on zaželi ugodan boravak i ispriča se zbog žurbe ali hotel je pun gostiju i u ovome svibanjskom periodu i treba pripremiti salu za večeru. Kažu da su im gosti otišli na pješačku rutu u Nacionalni Park a kada se vrate kasno popodne vjerojatno će biti jako gladni.

Zoran me ponudi da sjednemo za stol i popijemo nešto, a potom mi nastavlja pričati o svome trnovitom putu do ovoga danas gdje se nalazi. Iza takvih uspjeha uvijek stoje zanimljive životne priče o djedu, ocu, obitelji… I zato je ogromna razlika između ovih ljudi koji svoj poslovni uspjeh grade na obiteljskom poslu i generacijama koje kroz razna turbulentna vremena prolaze i grade, i onih tajkuna koji su se preko noći obogatili ili im netko nešto dao i poklonio. Ovi ljudi koji se muče i sami stvaraju daleko su pristupačniji, srdačniji i bliži svome gostu, jer iza tog uspjeha oni su sasvim obični ljudi sa svim svojim vrlinama i manama i ne pokušavaju biti nešto što nisu. Dok se to isto nebi moglo reći za one druge.

DSC 0141Nakon okrijepe u hotelu i ugodne ćakule Zoran predlaže da me provede i pokaže ovako na brzinu što sve Starigrad nudi turistima. Sjedamo u njegov auto i obilazimo Malu Paklenicu, pa potom i Veliku. Odlazimo do Podzemnog grada, odnosno nuklearnog bunkera koji je gradio Tito za vrijeme Jugoslavije. Taj grad je iskopan u živoj stijeni Velebita. Zatvorenici s Golog Otoka par godina su mukotrpno radili na izgradnji ovog suludog projekta. Nismo mogli unutra jer u toku su radovi i prostor se prilagođava za turiste.

Penjači po stijenama punom parom su se penjali po okomitim stijenama Velebita dok je sunce već nemilice peklo. Bilo ih je strašno gledati iz podnožja kao male točkice na tim visinama. Početnici su svoje prve korake penjanja trenirali na lakšim mjestima uz budno oko instruktora.

Vraćamo se prema selu Paklenici i stajemo tamo da pogledamo izložbu o Mirilima. Oduševilo me i baš mi je bilo krivo da za to nisam znao kada sam prošle godine radio svoju reportažu o Velebitskim mirilima.

Vraćamo se u hotel i obilazimo neke od soba u kojima je danas smjena gostiju pa tih par sati dok je soba prazna koristim za fotografiranje. Prolazimo kroz kuhinju i tamo susrećemo gospođu koja je u sred čišćenja. Mislio sam da je je to hotelska kuharica ali Zoran mi je predstavlja kao Anitu, svoju suprugu i dušu ovog hotela. Gospođa Anita se skromno smiješka i odmahuje rukom kao da želi reći: "ma on uvijek pretjeruje".

Zoran me vodi dalje i ulazimo u velik prostor koji je nekad bio trgovina. Govori da je ovo igraonica i edukacijski centar za djecu i ponosno stiče da je sve to ideja i realizacije supruge njegovog sina Marka.

DSC 0242Vozio me Zoran na još nekoliko lokacija, pokazivao plaže, turističke atrakcije, upoznavao sa svojim sumještanima i prijateljima. I na kraju svega se nameće jedan bitan zaključak: Zoran i njegova obitelj koji vrijedno rade sa svojim hotelom pokušavaju u svoj posao uključiti što više drugih osoba i njihove poslove. Ne rade samo za sebe već i na dobrobit cijele svoje zajednice, pomažu drugima da razviju svoje poslove, promoviraju svoje mjesto i sve njegove turističke kapacitete gdje god to mogu i svojim elanom i zanosom jednostavno vas osvoje i zaraze.

Kao što sam na početku rekao Hotel Vicko ima odlične uvjete za motocikliste; natkriveni parking sa velikom info pločom, klupama sa USB utičnicama za punjenje mobitela. U bilo koje doba godine da dođete, pa i u špici turističke sezone, kao bajker imate 10% popusta na njihove usluge.
Ono s čime se možemo posebno pohvaliti da članovi udruge Moto Trip Croatia ostvaruju popust od 15%.

I za kraj mogu samo reći da je Hotel Vicko i obitelj Katić i više nego Friendly a to potvrđuje i bajker iz Švicarske kojeg je Zoran unatoč punom hotelu nahranio, pružio mogućnost da se istušira, odmori… a zauzvrat mu bajker inzistirao da mu da vrijedan prsten od pokojnog djeda i rekao mu: Od sada si moj brat!

Puna preporuka za Hotel Vicko!

 

Tekst i fotografije: Dražen Kasprek