Pin It

Ideja o ovoj vožnji rodila se nedavno i namjeravao sam ju odvoziti sam i napraviti od toga opišrnu fotoreportažu. Cijela ta vožnja i sve vezano uz nju nije zamišljena kao nekakvo vojničko hodočašće već kao i sve moje reportaže trebala je sadržavati nekoliko elemenata. Namjera mi je bila posjetiti neka mjesta značajna za Oluju ali i općenito za Domovinski rat. Osim toga u tu vožnju namjeravao sam ubaciti i neka mjesta koja su bitna za povijest i kulturne znamenitosti, jer sve je to Hrvatska i sve je to domoljublje. 

 DSC0408Odlučio sam to objaviti javno na društvenim mrežama pa možda se nađe jedan ili dvojica koji bi htjeli barem dio puta proći sa mnom. Uskoro su se počeli javljati bajkeri koji su namjeravali sa mnom proći cijeli taj put, ali javljali su se i drugi koji su htjeli proći samo određene dionice. Neki su tako odlučili zbog manjka vremena i drugih obaveza a neki su samo htjeli biti dobri domaćini dok prolazimo kroz njihov kraj.

Ja sam krenuo s otoka Raba u petak 6.kolovoza. Prvo zaustavljanje bilo je u Žutoj Lokvi na mjestu na kojem je prije 30 godina mučki iz zasjede pobijena postava hrvatskih policajaca na punktu u Žutoj Lokvi. Slijedeće zaustavljanje imao sam prije mjesta Tounj kod spomenika dvojici poginulih pripadnika 143. brigade HV-a.

Uz pomoć mobilnih aplikacija izbjegao sam nevrijeme koje je prošlo kroz Tounj i Generalski Stol i nakon toga nastavio put prema Dugoj Resi i kampu Slapić u kojem sam namjeravao prespavati. U kamp sam stigao pred večer, baš na vrijeme da postavim šator i sve spremim za spavanje, a potom u bar na piće s Anđelkom koji je sutra trebao sa mnom na put. Par piva, malo razgovora i vrijeme je brzo prošlo.

U jutro između 8 i 9 sati mjesto okupljanja je bio Muzej Domovinskog rata na Turnju. Mislio sam da uopće ne spomenem jednu stvar ali moram... Dakle, Muzej se otvara u 10 sati i to sada kada kroz Turanj prolaze tisuće turista. Puno njih je stalo i htjelo platiti ulaznicu i pogledati izložene eksponate ali neljubazni zaštitar očito nezadovoljan s nečim u svom životu grubo je tjerao sve koji bi se približili ogradi muzeja. I ja sam opalio par fotografija a on se proprilično grubo obrušio na mene. Pokušao sam mu smireno objasniti da ima među nama ratnih veterana, pa i onih iz Karlovca i da može na mirniji i kulturniji način reći da ne smijemo ulaztiti u ograđeni vanjski prostor. Međutim, nisam htio kvariti putovanje odmah na prvom koraku i suzdržao sam se od reakcije i ostatak ekipe odmaknuo od muzeja. Pa evo samo jedna kritika upravi Muzeja: zaposlite nekoga tko govori strane jezike kako bi sa smiješkom objasnio turistima da Muzej koji se financira od ulaznica u jeku turističke sezone ne želi zaraditi na tim istim ulaznicama. Hrvatska posla.

 DSC0433A sad se vratimo onom zanimljivijem dijelu ove reportaže. Dakle došao sam ja s Raba, Anđelko iz Duge Rese, Zdenko iz Karlovca, Zlatko i Ana iz Sesveta, Antonio iz Zagreba... Igor iz Karlovca nas je došao samo pozdraviti i ispratiti.

Točno kako smo i planirali, u 9.00 krenuli smo prema Gornjem Viduševcu kod Gline, do mjesta na kojem se predao cijeli "21. korpus" vojske tzv. Krajine. Ako postoji simbol pobjede u Oluji onda je to ovo mjesto. Nakon fotografiranja i malo odmora krećemo nazad prema Vojniću a onda prema Rastokama. U Rastokama očekivana gužva pa odlazimo u obližnji restoran Ambar na kavu i nešto pojseti. Hrana ukusna, porcije velike, cijene prihvatljive.

Slijedeća stanica su Plitvice i mjesto pogibije prvog hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu, Josipa Jovića. Oko Plitvica su veće gužve, više je automobila, autobusa, policije... Nakon kratkog zadržavanja krećemo dalje prema Korenici u kojoj se odvajamo prema Gospiću, odnosno prema prijevoju Ljubovo na kojem se nalazi sopmenik poginulim hrvatskim vojnicima u Oluji.

Zanimljivo je da se međusobno do sda nismo poznavali, da nas ima sa različitih strana, sa različitim stupnjem iskustva u vožnji motorom ali krećemo se odlično. Vožnja je u cik cak formaciji, nitko ne iskače, ne ističe se, ne pretiče ostale. Krećemo se brzinom od 70-100 km/h ovisno o gustoći prometa.

Nakon silnih zavoja stižemo na Ljubovo. Impozantan je ovaj spomenik na Ljubovu ali i veliki je popis imena hrvatskih vojnika koji su tu poginuli. Mjesto je to na kojem je u Oluji poginulo najviše naših vojnika.

S Ljubova se vraćamo nazad a onda preko Debelog Brda izbijamo opet na ličku magistralu i put nastavljamo duž Krbavskog polja prema Udbini.

 DSC0507Udbinu sam sam izabrao na ovom putu zbog svoga povijesnog značenja Krbavske bitke koje se dogodila na Krbavskom polju 4. rujna 1493. godine a u kojoj su Osmanlije porazile hrvatsku feudalnu vojsku. Hrvatski ban Emerik Derenčin sa svojom vojskom od 4000 konjanika i 2000 pješaka suprotstavio se Turcima u ovoj u stvari vojno nezanimljivoj i nevažnoj bitci, i zbog loše taktike doživio ogroman poraz. Posljedice su bile ogromne i dugoročne. Hrvatsko plemstvo je nakon te bitke bilo gotovo potpuno uništeno i osiromašeno. Bio je to početak stogodišnjeg rata s Turcima i njihov prodor na ovo područje.

Velebna katolička crkva smještena na brdu iznad Krbavskog polja izgleda impresivno iz daljine ali još više kada dođete do nje. Bez obzira jeste li vjernik i idete li u crkvu ili ne, crkvu obavezno posjetite prvom prilikom i pogledajte na krbavsko polje. Tko zna, ako bude pažljivo osluškivali možda dašak vjetra donese do vas zvukove Krbavske bitke...

Nakon Udbine krenuli smo put Gračaca. U njemu se nismo zaustavljali već smo produžili prema hrvatskom kraljevskom gradu Kninu. U Knin stižemo oko 18.00 sati i zaustavljamo se kod spomenika Oluji.

Nakon Ljubova napustio nas je Antonio i vratio se prema Zagrebu jer je tako i najavio da će ići samo dio puta, ali u Kninu nas je dočekala bajkerica Silvija, međimurka na privremenom radu u Splitu. Pridružila nam se na putu od Knina do Vrlike, odnosno do jezera Peruča, a potom nastavila put Splita.

Bio je to zanimljiv dan, s puno kilometara, puno gužve na cesti, dosta stajanja, spomenika... U kampu smo svi jedva čekali popit hladno pivo i onesvijestiti se u našim šatorima.

Buđenje u kampu Peruča bilo je već oko 6 sati. Lagano i bez žurbe pospremanje šatora i priprema za polazak dalje.

 DSC0532Kada smo se već spakirali začujemo brundanje choppera koji se približava kampu. Kod nas se zaustavlja bajker na motoru i pozdravlja. Bio je to Toni, vojnik iz Imotskog i pripadnik Green Knightsa koji nas je došao pratiti dio puta. Iz kampa smo otišli u centar obližnje Vrlike kako bi smo popili kavu i pojeli nešto prije puta. Dočekao nas je šarmatni gradić s terasama kafića koje su već u 8 sati bile pune gostiju. Ulicom se širio miris svježe pečenih uštipaka koje su dvije gospođe pekle na ulici. Kava, uštipci, cesta pokrivana kamenim kockama... kao da smo negdje u Francuskoj.

Iz Vrlike se dižemo na planinu Svilaju i krećemo prema Otavicama. Svi se čude kuda idemo i zašto.... a u Otavicama se nalazi Meštrovićev mauzolej i grobnica obitelji Meštrović. Otavice i taj mauzolej definitivno nisu nikome uz put i ako želite to vidjeti morate baš ciljano doći tamo. Malo i hrvatske kulturne baštine na ovom putovanju.

Moram spomenuti nevjerojatne prizore na vrhu Svilaje, konje poput onih indijanskih iz filmova, šareni bijelo-smeđi, koji slobodno i mirno pasu na vrhu planine... A onda krenete se spušatiti i ispod vas se otvori duga i ravna cesta koja se poput kakvog velikog tobogana spušta s planine. Savršenstvo za vožnju motorom.

Zadnjih nekoliko stotina metara od glavne ceste do mauzoleja vodi aleja s dvije strane omeđena visokim jablanovima. Nevjerojatni prizori na tako zabačenom mjestu. Dio ekipe, ovi mlađi i zdraviji krenuli su u obilazak mauzoleja visokim i brojnim stepenicama, a dio ovih sa posljedicama ranjavanja ostao ih je čekati u podnožju.

Nakon Otavica slijedeća postaja su obližnje Čavoglave. Selo pusto, bez znakova žvota... Teško je zamisliti da je nekada tu 100.000 ljudi slavilo Dan pobjede.

 DSC0657Dok smo u Čavoglavama javlja mi se Mare, bajkerica rodom iz Pakova Sela sa zagrebačkom adresom. Kaže da je u Pakovu Selu na odmoru i da nema šanse da samo tako prođemo kroz njen kraj. Čeka nas na svom Vulcanu uz put i vozi za nama do spomen područja Pakovačkoj bitki iz 1991. i ukratko nam objašnjava situaciju koja je bila tu na tom području za vrijeme rata. Mare nas zatim vodi do Skradina, tamo nas počasti pićem i onda se pozdravi s nama. Ona ode nazad u Pakovo selo, Toni odlazi sa svojim Imoćanima prema nekim drugim ranije dogovorenim mjestima, a mi idemo dalje prema Benkovcu. Upravo taj zadnji dio ove memorijalne vožnje mi je najteže pao. Nije samo zbog umora nego zbog velike vrućine koja se posebno osjeti u tom zaleđu podno Velebita. Stižemo u Benkovac gdje nas čekaju Matej i Slaven, dečki iz moto kluba Bik. Sjedamo s njima u konobu i tu ručamo. Ugodani razgovori, dobri momci, još bolji domaćini. Matej ide s nama ovaj zadnji dio puta i vodi nas prema Škabrnji, Kašiću, Novigradu i Maslenici. Ta mjesta sam izabrao zbog važnosti Škabrnje i njene žrtve koju je podnjela za Hrvatsku, zatim Kašića kao mejsta na kojem su stradali moji slavonci nakon akcije Maslenica kada je Ratko Mladić okupio sve četnike iz Hrvatske i BiH i krenuo u kontra napad. Na spomeniku u Kašiću nalazi se i ime Zorana Modića, prijatelja koji me je 1992.g. u Bosni izvlačio ranjenog iz neprijatelsjkog okruženja... Poginuo je ovdje u zadarskom zaleđu u borbama za Kašić i zato mi je ovo mjesto tako posebno.

U Novigrad odlazimo na Zlatkovu zamolbu jer tamo su također u akciji Maslenica poginuli njegovi dečki iz Crnih Mambi. DSC0701

I na kraju Maslenica kao zadnja točka na ovom dva dana dugom putu. Od Turnaj do Maslenice prevalili smo oko 530 km. I ja sam imao još onu vožnju prvi dan i sada sam se još trebao vratiti na Rab, što znači sveukupno 800 km. I ostali su imali otprilike isto toliko jer još su se i oni morali vratiti svojim kućama. Osim Zdenka koji je nastavio putovanje prema Dalmaciji, bez nekog posebnog plana. 

Na kraju želim samo zahvaliti svima koji su vozili cijeli put i svima onima koji su nam se pridružili na pojedinim dionicama. Također moram reći da smo odlično funckionirali iako se ne poznamo, da nije bilo niti jedne napete situacije ili povišenog tona. Na Maslenici smo se izgrlili i pozdravili i zaključili da je bilo predobro i da ćemo do godine ponoviti uz neku novu rutu. Iako sam očekivao da ću sam odvoziti ovu vožnju ipak se dogodilo drugačije i osim što sam još uvijek pun dojmova bogatiji sam i za još nekoliko osoba u svom životu. 

 

Tekst i fotografije: Dražen Kasprek