Pin It

Tragove Velebitske žičare možete susresti posvuda a da niste ni svjesni o čemu se radi. Ako se Jadranskom magistralom vozite iz smjera Senja prema Karlobagu, u blizini skretanja za Rab ugledat će te neobičan betonski luk koji se nadvija nad cestom. Uglavnom projurite svojim vozilom ispod toga luka, uz put bacite pogled i zaključite da nemate pojma o čemu se radi, i već odmah nakon prolaska ste zaboravili na njega.

 DSC2574Ako ste se uputili na Rab pa se spuštate u trajketnu luku Stinicu, na ulazu u samo pristanište dočekati će vas velika željezna zahrđala konstrukcija za koju također ne možete ni zamisliti što bi mogla predstavljati. Malo dalje s obje strane ceste nalazi se veliki i debeli kameni zid a potom i devastirane polusrušene zgrade. Tko god dolazi na lijepi Rab zapita se zašto ovo »ruglo« ovako stoji i dočekuje turiste...

I onaj luk na magistrali i ovaj zid, željezna konstrukcija i srušene zgrade dio su jednog velikog projekta iz nekog drugog vremena. Radi se o Velebitskoj žičari, projektu jugoslavenske vlasti koja je izgrađena 1959.g. u svrhu transporta trupaca sa Velebita u Stinicu. No, krenimo redom.

Još 1870.g. postojala je ideja o gradnji pilane u Stinici zbog blizine Velebite i zbog luke iz koje bi se brodovima transportirali trupci na predviđena odredišta. Jedna bečka tvrtka htjela je graditi pilanu u stinici ali nakon što je na Velebitu u Štiroviči pronađen izvor vode odlučeno je da se pilania gradi na prijevoju Veliki Alan upravo zbog vode neophodne za parne strojeve pilane.

Ipak 1948.g. jugoslavenske vlasti nacionaliziraju pilanu, rastavljuju je i sele u Stinicu. Tada se rodila ideja o izgradnji žičare koja bi transportirala trupce s Velebita do pilane u Stinici što je bilo puno praktičnije nego kamionima prevoziti po uskoj, strmoj i neaflatiranoj cesti od Alana do Stinice.

Projekt je zamišljen kao industrijski ali je u nacrtu sve bilo predviđeno da ga se može koristiti i u prijevozu ljudi, tj. u turističke svrhe. Zbog toga sve što je rađeno u izgradnji žičare bilo je po prpopisima koje su morale ispunjavati žičare za prijevoz ljudi, od temelja, željeznih stupova pa do čeličnih sajli i užadi.

 DSC2562Žičara se sastojala od tri stanice: utovarne, zakretne i istovarne. Gornja ili utovarna nalazila se na prijevoju Veliki Alan i uz nju su se nalazili i prateći objekti. Nekadašnja lugarnica a danas planinarski dom Alan, te jedan objekat za smještaj radnika.

Srednja ili zakretna stanica nalazila se na dijelu na kojem je žičara zakretala prema Stinici i naglo se počimala spuštati niz strme padine Velebita.
Donja i ili istovarna stanica bila je u Stinici, i odmah uz nju i pilana.
Žičara je za pogon koristila britanske motore tipa Petter B4 Engine snage 26 KS i 1000 okretaja u minuti.

Jugoslavenske vlasti osim što su trupce namjeravale prodavati u inozemstvo, na ovaj su način htjeli osigurati i sirovinu za radionice u zatvoru na Golom otoku.

Posao izgradnje žičare bio je izuzetno težak i ako se uzme u obzir kontekst vremena u kojem je građena i kako je sve dopremano na vrlo nepristupačan teren, valja zaključiti da se radilo u vrlo teškim i neljudskim uvjetima. Naravno, vlasti su imale jeftinu radnu snagu u obliku političkih zatvorenika s Golog Otoka koji su radili na izgradnji žičare, a bili su strogo nadgledani od zatvorskih stražara.

Trasa žičare duga je 6300 metara. Uz tri stanice žičaru su činili i 60 rešetkastih stupova u visini od 6 do 23 metra, a najveća udaljenost između dva stupa bila je 432 m na jestu gdje žičara prelazi preko magistrale. Na mjestima gdje je žičara prelazila preko lokalne ceste postavljeni su drveni nadvoji kao zaštita. Danas oni više ne postoje a vidljivi su samo temelji uz cestu. Na mjestu gdje trasa žičare prelazi magistralu postavljen je betonsko kameni zaštitni nadvoj - tunel, koji i danas stoji.

 DSC2702 2Žičara je prestala s radom 1968.g., 9 godina nakon izgradnje. Iako su inženjeri napravili vrhunski posao, svi su podcijenili jednu stvar - Majku prirodu! Udari bure na tom području su jako česti i izuzetno jaki, pa je tako u tih 9 godina rada žičara više mirovala nego prevozila trupce. Po nekim izračunima ispada da je u 9 godina jedva godinu dana bila u funkciji. Izgradnjom moderne ceste, Jadranske magistrale, razvojem cestovnog prometa ali i razvojem auto industrije i modernijih kamiona, a uz već spomenute probleme s burom, cijeli projekat je postao ekonomski neisplativ. Druga faza koja je bila zamišljena, prijevoz putnika u turističke svrhe, nikada nije realizirana iz sličnih razloga. I danas postoje neki koji tvrde da žičaru treba obnoviti za potrebe turizma ali koliko bi koštala izgradnja, održavanje i sve što ide uz to, a koliko dana godišnje bi se mogla koristiti?

Kako god bilo, željezni stupovi na Alanu i na padinama Velbita u sumrak izgledaju kao neka velika čelična čudovišta i iako nikako ne pripadaju u prirodni okoliš s vremenom su nekako postali zaštit znak ovog kraja. Iako je i njih sve manje, jer gdje god se moglo prići vozilima, stupovi su nestali... Utovarna stanica na Alanu polaku urasta u bujnu vegataciju. Do zaokretne stanice gotovo je nemoguće doći zbog nepristupačnog terena, a istovarna stanica vjerojatno uskoro odlazi u povijest jer konačno je Vlada odborila sredstva za uređenje trajektne luke Stinice.

U svakom slučaju, velebitska žičara u svome kratku vijeku povezala je mnoge priče, zatvorenike s Golog Otoka, ribare iz Jablanca i Stinice, Ličane, šumare, drvosječe... I još samo željezni stupovi koji prkose buri svjedoče jednom, sada već zaboravljenom vremenu. 

Ako se odlučite pozdraviti ove željzne grdosije, krenite cestom iznad Jablanca/Stinice (pored benzinske za skretanje za Rab), putokaz je Štirovača. Cesta je uska ali relativno dobra, pripazite na vozila iz suprotnog smjera. Ono što će vas ostaviti bez daha je pogled na otoke Rab, Goloi Otok, Grgur, Pag... 

 

Tekst i fotografije: Dražen Kasprek