Pin It

Znate ono kad doma pripremate više vrsta hrane za veći broj ljudi pa vam od svega ostane ponešto, i onda od svih tih ostataka smućkate nešto posebno? Ne znači da je to nešto bezveze, čak naprotiv. Vrlo često takav miks ispadne jako ukusan i kvalitetan. E pa tako nekako nastaju i ove reportaže pod nazivom Upoznaj domovinu da bi je više volio.

DSC 0011Ovo je treći dio do sada a nastao je tako da sam prošli tjedan išao u Slavoniju kako bih na ranču Ramarin u Garčinu održao 2. Photo Meeting za hrvatske bajkerice. O tome sam već pisao ovdje, ali nakon povratka i prijeđenih 1200 kilometara ostalo mi je dosta materijala koji želim podijeliti s vama. Ima tu fotografija ali kao i do sada vrlo edukativnog štiva o hrvatskoj kulturi, povijesti i prirodi. Tko zna, možda vas nešto od toga potakne da sjednete na motor i obiđete neku od opisanih zanimljivosti. Pa krenimo redom…

S Raba sam planirao krenuti u jutro na trajekt u 6.45. Međutim kada sam stigao u luku shvatio sam da od tog dana vrijedi novi sezonski red vožnje, pa mi je jedan trajekt otišao pred nosom u 6.30 a slijedeći je u 7.30.

Čim sam krenuo od kuće nakon samo par km sam naišao na prometnu nesreću, sudar automobila i motocikla. Motocikl je bio razbijen, vozač očito odvezen na hitnu… Ne baš zanimljiv prizor za početak putovanja.

Nakon što sam napokon prešao na kopno, natankao gorivo na benzinskoj na magistrali, i krenuo prema Senju, nakon samo par km naišao sam na novu prometnu nesreću. Ovaj puta 2 automobila. Očigledno se radilo o jakom sudar. U koloni sam čekao oko 45 minuta dok je policija obavljala očevid, pa onda i dok su vozila uklonjena s ceste. Kada sam krenuo dalje bilo je već skoro 9 sati a to je itekako previše u odnosu na onih 7. u jutro koje sam ja planirao da ću biti na putu za Senj. Nije mi se žurilo nigdje ali prognoza je bila da će taj dan biti jedan od najtoplijih u godini…

Put do Senja a onda i dalje do Josipdola prošao je bez problema. Kava i cheesburger na terasi hotela Josipdol bili su odlični a cijene iznenađujuće kulturne. Kava je 9 kn.

Planirao sam dalje do Generalskog Stola a onda od tamo presjeći prema Krnjaku gdje ću se uključiti na ličku magistralu pa odmah malo niže prijeći na Baniju prema Vojniću i Glini. Tako nekako je i bilo s tim da sam na jednom mjestu (između Generalskog Stola i Krnjaka) pogrešno produžio ravno umjesto da sam skrenuo i završio sam na makadamu. Upalio sam navigaciju da provjerim kuda idem i ona mi je potvrdila da idem dobro.. naravno da je dobro ako imaš buggy. Makadam 4-5 kilometara, sunce je već pržilo a prašina se ljepila na motor, mene, stvari na motoru…

DSC 0003Naknadno sam shvatio da sam fulao cestu, ali Bože moj, nije li to draž ovakvih putovanja?! 
Kad sam se opet napokon dokopao asfalta malo sam ubrzao ritam da nadoknadim izgubljeno vrijeme.. Ubrzo sam stigao do Barilovića i tu sam se zaustavio da pogledam utvrdu, odnosno stari grad Barilović. S obzirom da je utvrda mala, i bez nekih posebnih sadržaja a sunce je sve jače peklo, produžio sam dalje.

Uskoro stižem u Krnjak, izlazim na ličku magistralu, spuštam se na jug i skrećem prema Vojniću. Idem dalje do restorana Brioni, odnosno Gornjeg Viduševca, mjesta na kojemu se Hrvatskoj vojsci u Oluji predao cijeli neprijateljski korpus. Kava i krigla pomiješane cole i mineralne s puno leda vratili su me u život. Nakon 15-20 minuta odlučim se za polazak dalje iako je aplikacija pokazivala da je trenutno +36C . Dok sam se pripremao za polazak priđe mi bajker koji se također spremao na put. Veli mi da je iz Vinkovaca, svira u bandu i u slijedeća dva dana imaju dvije svirke za redom, odnosno dvoje svatove za odraditi. Ekipa je otišla kombijem a on polako za njima motorom. Malo smo proćakulali, pozdravili se i svaki na svoju stranu.

SLADOLED

Od Gline prošao sam do Petrinje a onda skrenuo prema Hrvatskoj Dubici i uz Savu stigao do Jasenovca. Bilo je rano popodne a aplikacija je i ovdje pokazivala +36C. Na ulici ni psa, ni mačke, a kamo li čovjeka… Mokar i umoran silazim s motora i krećem prema kafiću preko puta. Kad sam došao do njega shvatim da je to slastičarna. Uđem u klimatizirani prostor i glasno uzdahnem a osoblje slastičarne me iznenađeno pogleda. "Ovdje ispred ove vitirne ću postaviti svoj šator" – kažem im. Stajali su bez riječi i gledali u mene. Vidim da nisu shvatili moju šalu jer očito ne razumiju u kakvom sam stanju nakon nekoliko sati vožnje motora po ovoj paklenoj vrućini… Odmahnem rukom i kažem "šalim se…". i priđem onoj vitrini sa sladoledom. A sladoled me je gledao iz hladne vitrine i kao da mi je govorio: uzmi me, pojedi me

DSC 0026 2Mladić iza vitrine uzme kornet a ja mu pokažem na onu metalnu šalicu i počnem pokazivati: čokolada, lješnjak, nutela, i još neka čokolada. Četiri velike kugle. Veli mi onaj momak: E pa gazda, kad tako voliš sladoled evo još jedna čokolada od mene! Mašala.

Lijepo je sjediti pod klimom ali treba stići do Sl. Broda. Krećem dalje i uskoro stižem do Novske, a onda od Novske do Okučana, Nove Gradiške i eto me u Brodu…

Tu večer sam se uspio istuširati i srušiti u krevet…

 

KATEDRALA SV. PETRA U ĐAKOVU

Slijedeće jutro sam bio kao nov. Lagano motorom na kavicu u cafe bar Harley u Sl. Brodu a onda odlučih da idem malo do Đakova. Nisam bio dugo a sutra počinju Đakovački vezovi pa je vjerojatno već sada živo u gradu.

Nakon što sam pronašao hlad za svog crnog konjića, uzmem fotoaparat (a što drugo nego moje glavno oružje) i krenuh lagano u šetnju… Trg ispred katedrale, kafići u nizu... Sve tako poznato a uvijek se volim vratiti na ovo posebno mjesto i stati ispred te moćne i impresivne katedrale i podignuti pogled u vis…

Ovaj puta odlučio sam katedralu malo fotografirati iznutra.

DSC 0104 2Đakovačka katedrala bila je životni projekat nadbiskupa Josipa Juraja Strossmayera. Jedan od najvećih problema je bio što mu kanonici nisu dali dvije kurije, odnosno četiri kanonička stana da na tom prostoru gradi katedralu kako je htio, pa je onda katedralu namjeravao graditi unutar bedema staroga grada.

Izgradnja je stajala milijun i 200 tisuća forinti, a nadbiskup Strossmayer za nju je dao vlastitih 600 tisuća. 7 milijuna cigli raspoređeno je duž 84 metra visine, a u temeljima je 395 pilona od slavonskog hrasta. I što je najvažnije, prostore između balvana zasuo je, pisali su, s jednim novim materijalom,betonom. Dakle, već katedrala 1866. ima i suvremenog građevinskog materijala. Radovi su trajali 16 godina, iako je katedrala trebala biti dovršena za pet. Ali je Strossmayer čekao da dobije vrhunske majstore iz Europe koji su bili angažirani na drugim mjestima… On je to dočekao i zato ova katedrala ima tako lijepe freske jer su ih radili ljudi iz Naserove škole ili Overbeckove.

Katedrala je pravo remek djelo, kako izvana tako i iznutra. Impresivna je i kripta ispod katedrale u koju stane 5000 ljudi!

U katedrali je bilo ljudi koji su se u tišini molili i bilo mi je malo neugodno stalno škljocati s fotoaparatom koji je baš odzvanjao u onoj tišini i u onako akustičnoj unutrašnjosti.

Poslije katedrale prošetah malo gradom a onda ugledam neki ulaz u dvorište malog bistroa Loora pa odlučih nešto pojesti. Klopa sasvim pristojna, cijene također. Ništa spektakularno ali kao što rekoh prihvatljivo za svačiji džep. Pa ako se nađete u centru Đakova i gladni ste, preporučam Looru!

U povratku iz Đakova navratio sam u Garčin na ranč Ramarin kako bih dogovorio još posljednje detalje za sutrašnje fotografiranje bajkerica Slavonije i Baranje.

Na ranču me je i ovaj puta oduševila ljubaznost i susretljivost svih djelatnika i vlasnika, i sve smo vrlo brzo dogovorili.

Sutradan se održao 2. Photo Meeting hrvatskih bajkerica iz Slavonije i Baranje ali o tome sam pisao pa da se sada ne ponavljam opet… Ponedjeljak je bio dan za odmor. Nakon 3 dana vozanja po Hrvatskoj po onim nenormalnim vrućinama, taj dan sam odlučio provesti u kući u debelom hladu, sređivajući fotografije i pišući izvještaj sa 2. Photo Meetinga

 

POŽEGA

DSC 0097 2Zaboravih reći i da sam u nedjelju do podne uspio skoknuti i do Požege koja je također blizu Broda. Uvijek stanem u Grižićama, malom selu na cesti od Sl. Broda prema Pleternici, ispred crkve sv. Mihovila. Kako sam rodom iz ovih krajeva i obiteljska povijest mi je vezana za neke povijesne događaje i ratove na ovim prostorima, od mog djeda pa do mene… Što bi se reklo, drugo vrijeme ista sudbina.

U krugu ove crkve pokopana su sedmorica od osam ubijenih hrvatskih seljaka u događaju poznatijem pod imenom Sibinjske žrtve. Događaj je to od 19. veljače 1935. godine kada su srpski žandari u mjestu Sibinj, desetak kilometara zapadno od Broda pucali u hrvatske seljake koji su krenuli na mirni prosvjed u Brod. Tome događaju prethodilo je nekoliko burnih dana i uhićenja hrvatskih domoljuba od strane antihrvatski raspoloženih žandara. Ljubitelji povijesnih događa opširnije o ovome mogu pročitati na wikipediji.

Stigoh u Požegu oko 10.00 sati i krenuh negdje popit kavu i kupit neko pecivo. Upravo je u gradskim crkvama završila misa i kafići su se počeli puniti, jer poslije mise ide se na kavu a onda kući na ručak.

DSC 0065Dođem do pekare a ispred vrata sjedi pas... Oči tužne, izgleda iscrpljeno, teško diše... Pitam prodavačicu u pekari ako mu može dati vode i neka mi da komad pizze da mu odnesem. Kaže mi ona: nemojte gospodine, to vam je glumac! Nije njemu ništa, samo žica burek.

Mislim se kako može biti tako bešćutna žena. Uzmem komad pizzete, kupim bočicu vode, zamolim ju neku posudicu i odnesem to van jadnom psu... Naspem mu vode, dam mu pizzetu... A on.... Dođe, ponjuši, digne nogu, zapiša i ode ... 😱

Kakvo malo četveronožno govno! Eno još mi u ušima odzvanja smijeh prodavačice iz pekare...

Nakon bezuspješnog dobročinstva i ispijene kave krenem u kratki obilazak centra Požege. U stvari tražio sam fra Luku Ibrišimovića. Dobro, ne baš njega osobno nego njegov spomenik. Mnogi danas dođu u Požegu, prođu pored spomenika i ne primjete ni natpis a kamo li da znaju tko je uopće on bio.

1688.g. par godina nakon što su Turci doživjeli strahovit poraz od poljske i njemačke vojske koja je došla u pomoć opkoljenom Beču, stvara se antiturska alijansa za oslobođenje a manji narodi sami dižu ustanke. Ustanak u Slavoniji digao je i predvodio fra Luka Ibrišimović. Opširnije o svemu tome možete pročitati OVDJE.

Prođoh još malo samim centrom Požege pa prošetah do Orljave i ljubavnog mosta, pa polako nazad prema Brodu.

Srijeda je bila dan za povrtak. U stvari imao sam još nekih zacrtanih planova u Varaždinu, Čakovcu, Novom Marofu… ali vremenska prognoza je najavljivala loše vrijeme narednih par dana.

 

POVRATAK

Srijeda je bila dan za povratak ili dan za bijeg pred najavljenim olujnim nevremenom. Kako nikad ne vozim autocestom krenuh opet od Broda preko Gradiške i Okučana do Novske i Popovače. U Popovači sam se odvojio prema Sisku a onda sam trebao nekim lokalnim cestama od Siska do Karlovca. S obzirom da do sada nisam prolazio tim lijepim pokupljem bila je ovo prava prilika. U pjesmom opjevanom Letovaniću sam stao na mjestu gdje je Hrvatska vojska u jesen 1991.g. napravila pontonski most kojega je prešlo oko 20.000 hrvatskih civila koji su bili protjerani sa okupirane Banovine. Samo je spomen ploča podsjećale na te teške dane Domovinskog rata a sada je tamo vladala prava idila. Prekrasna priroda, pitoma rijeka, cika djece koja su se kupala na jednoj od riječnih plaža.

DSC 0195iDošao sam u napast da i sam potražim osvježenje u primamljivoj Kupi ali puno je još bilo puta preda mnom.

Od Letovanića do Pokupskog je lako doći, ali ako voliti zujiti okolo i naglo skretati za nečim što vam privuče pažnju, vrlo brzo se (opet) nađete na makadamu koji nikako nije pogodan za ovakav motocikl… No dobro, pa to je i draž ovakvih cijelodnevnih putovanja mjestima na kojima nikad nisi bio, zar ne?

Pokupsko, Lasinja, Kablar, uske ceste, brdovite i zavojite cestice… I eto me u Karlovcu. Rezerva je blinkala već neko vrijeme ali nakon točenja punog rezervoara vidio sam da je bilo još dvije litre u njemu kad sam stigao na benzinsku.

Nakon vozikanja uzduž i poprijeko pokuplja, odlučih da je sada vrijeme za dobro poznati pravac preko Duge Rese, Josipdola pa preko Kapele do Senja, pa onda i do Raba.

Tako je i bilo. Opet sam proveo cijeli dan "u sedlu", i sve češće sam trebao odmarati, pogotovo su se pobunili razni metalni i olovni dijelovi koje nosim u tijelu…ali to je neka druga priča.

Uglavnom, bio je ovo put od 1200 km. Puno toga vidjeh, napravih sve skupa preko 700 fotografija, upoznah novih osoba koje će mi sigurno obogatiti život. A vas na kraju ovog miksa ostavljam da pregledavate fotografije i možda vas koja potakne da odputujete baš na to mjesto.

I ne zaboravite; Upoznaj Domovinu da bi je više volio!

 

Tekst i foto: Dražen Kasprek