Sigurno nisam jedini kome odjednom "prorade crvi", pa se moram pokrenuti, naročito, ako je lijepo vrijeme. Iako taj vikend nisam planirao nikakvu vožnju, jer su i petak i subota bili "slinavi", nedjelja je bila nešto drugačija.
Prijepodne je prošlo uz kavu i gledanje. Gledanje ceste – polako nestaju lokve, glednje neba - poluoblačno, gledanje aplikacija za vremensku prognozu – razvedravanje… I počinje taj feeling, kao da sam u kavezu, ne znam kud bih sam sa sobom, ništa mi se ne radi, a Strom me čeka opran, podmazan i pun slovenskog goriva. Naravno, crvi su proradili. Jedino pitanje je bilo – kuda? Odjednom sam se sjetio hrvatske pustinje ili Đurđevačkih pijeska. Udaljeni su cca 120 km od Zagreba, što znači malo manje od 2 sata vožnje, po PS-u naravno. Idealno!
Odlučio sam ići preko Dugog Sela i Bjelovara do Đurđevca. Cesta je dobra, bez previše prometa, benzinske i ugostiteljski objekti otvoreni, a gospon Waze me je upozorio na 5 kamera (D. Selo, Kuštani, Žabjak, Hampovica i Virje).
Od Đurđevca, neka tri – četiri kilometra u smjeru Kalinovca, nalaze se Đurđevački pijesci (po domaći – "peski") iliti hrvatska Sahara iliti "Posljednji otočići golog pijeska". Ali OPREZ! Cca 1 km prije odredišta prolazi se kroz romsko naselje. Klinci svih uzrasta leže i sjede po cesti kao da su na plaži ili u parku, igraju nogomet... i nemaju baš neku volju za micanjem. Uz klince, treba paziti jer na toj cesti je bilo dosta pijeska i šodera.
Ulaz u "pustinju" je s desne strane, gdje je parking od kojeg kreće poučna staza dužine cca 500-tinjak m. Uz stazu su drvene ploče sa opisima biljaka i jedne životinje koje su specifične za ovaj pustinjski i pjeskoviti kraj. Iskreno, očekivao sam puno više. Osim samog početka staze koji je solidno uređen, sa info pločama, klupama i stolovima, ostatak staze kao da je prepušten sam sebi i vremenu, bez ikakvog održavanja. Pred kraj staze nalazio se i vidikovac. Naglasak je na nalazio se, jer više nema ni ostataka od njega. Pola sata je i više nego dovoljno za vidjeti "pustinju", osim ako imate zahtjevnog urednika, pa potrošite još toliko vremena na fotkanje :).
Malo fakata… Taj pjeskoviti dio proglašen je 1963. godine posebnim geografsko – botaničkim rezervatom kao lako prepoznatljivim i jedinstvenim staništem u Hrvatskoj.
Pustinjska priča počinje u davno doba, daleko od Đurđevca, u visokim planinama stotinama kilometara daleko. Naime, analizom pješčanih zrnaca utvrđeno je da on potječe od kristalnih škriljevaca Alpa. Zbilo se to za vrijeme topljenja leda nakon posljednjeg ledenog doba (ne mislim na crtić). Nabujala je Drava tada nosila velike količine zarobljene raspadnute stijene nastale struganjem ledenjaka, ono što mi zovemo kamenom, šljunkom i pijeskom.
Kada bi se ta velika rijeka sezonski snizila, taložila bi taj materijal na izloženo dno i obalu. Za vrijeme suhog razdoblja, vjetar s Alpa dizao bi taj pijesak i odlagao ga po Panonskoj nizini. Na nekim mjestima (Podravine i podno Bilogore) njegova debljina doseže i do 80 metara. Na taj način smješten pijesak mijenjao je svoj izgled zajedno s kasnijim smjenama sušnijih i vlažnijih razdoblja. Međutim, djelovanjem što čovjeka, što prirodne sukcesije današnja slika Đurđevačkih pijeska jako se razlikuje od one iz vremena kad je on zaštićen. Da bi se smirili i učvrstili pijesci tu je davno zasađen grm zečjak (Cytisus scoparius). Rezultat toga je da su ti pijesci postali nepokretni, međutim širenjem zečjaka, bagrema, kupine i drugih nepješčarskih vrsta, pješčarska vegetacija ubrzano se potiskuje i polako nestaje, kao i pješčane dine.
Ali, Đurđevac nije poznat samo po "peskima", koji se nalaze ispod i oko cijelog grada (jedan od kvartova se zove Peski) nego i po picokima (picekima, iliti mladim kokošima). A zakaj picokima? Zato kaj legenda veli da su branitelji grada za vrijeme turske opsade ostali bez hrane, osim jednog… piceka. I kaj bu z njim? Metnuli su ga u top i ispalili na Turke, koje je to toliko zbediralo, jer kao ovi u gradu imaju hrane ko u priči, da su odustali od opsade i napada na grad.
E sad, ako želite doživjeti atmosferu picokijade, vidjeti bitku sa Turcima, ispaljivanje piceka iz topa, htjeli bi nekaj dobro pojesti i popit, event/sajam/vašar je zadnjeg vikenda u lipnju.
Odmah preko puta Starog grada je i "Hrvatska Sahara" (Starogradska ul. 21, 48350, Đurđevac), mali zoološki vrt sa patuljastim kozama, ovcama, konjima, magarcima, ljamama ali i sa 4 deve. Za klince odlično, samo pazite na radno vrijeme. Radno vrijeme je: Pon – Pet: 10:00h – 16:00h i od Sub – Ned: 10:00h – 18:00h. Cijena ulaznica je: djeca – 10 kn, odrasli – 20 kn
Planirao sam povratak doma preko Koprivnice, Ludbrega, Novog Marofa i Zlatara, ali povratak je bio istom rutom preko Bjelovara i Dugog Sela, iz samo meni znanog razloga.
Iako me sami peski nisu oduševili, u kombinaciji sa Starim gradom, legendom, a i mini zoološkim vrtom, ukupni dojam je vrlo dobar. Sasvim zadovoljavajući nedjeljni đir od cca 350 km lagane vožnje i uživancije.
Želim vam puno sretnih km i ne vozite brže nego što vaš anđeo čuvar može letjeti.
Škrle
