Tragom priča o jednom neobičnom i pomalo mističnom običaju stočara iz sela podno Velebita, Ravnih Kotara i Dalmatinske zagore, sjeo sam na motor i krenuo s Raba put velebitskih obronaka. VELEBITSKA MIRILA bila su ovaj puta predmet moga istraživanja.
Ovo je prvi tekst koji objavljujem s vremenskim odmakom od godinu dana. Zašto? Kada se ovo dogodilo prošle godine ova stranica još nije postojala. Postojala je samo Facebook stranica i na njoj su ove fotografije objavljene a kako je Facebook vrlo ažuran, ovih dana me je podsjetio na godišnjicu toga događaja. Pa onda evo na ovaj način čestitam prvu godišnjicu braka mladom bračnom paru iz Posedarja, Mateji i Antoniju.
No, krenimo redom.
Otok Rab i njegov susjed Pag oduvijek su posebno zanimljivi otoci. Pag je puno veći, ali je Rab puno zeleniji, sa puno pješčanih plaža, gustim šumama, plodnim i obradivim tlom. Kroz povijest su pripadali različitim vladarima jer se nalaze na granici gdje se uvijek dijelio teritorij i sudarala carstva. Kada spomente Pag prvo vam padne na pamet par stvari: paška čipka, paški sir, paška janjetina i paška sol.
Vožnja od Raba, preko Paga, Zadra, Murtera, Šibenika, Primoštena, Knina, Gračaca, Gospića, Karlobaga i opet na Rab. Lagana vožnja s puno fotkanja, pauza, uživanja u prekrasnoj Lijepoj Našoj... Dva dana i 600-tinjak km. Krećem s Raba i nakon desetak minuta magistralom skrećem prema Prizni i trajektnoj luci za Pag. Na prvi pogled Pag ostavlja dojam nekog drugog planeta, pa onda i ne čudi zašto su NLO-i viđeni baš na Pagu... Vanzemaljci zalutali i zamjenili Pag za svoju rodnu grudu :).