MTC FELIX ARBA – Kako je počelo i kako dalje?!

Početkom 2022. godine, dok udruga Moto Trip Croatia još nije ni postojala, osobno sam htio podržati jednu grupu bajkerica koje su imale jasnu želju; javnu poruku.
Poruku da su žene na motorima tu. Da postoje. Da ih ima puno. I da odavno više nisu nikakva iznimka, nego nešto sasvim normalno.

Ta poruka nije bila namijenjena moto svijetu – jer u njemu su one već prihvaćene. Bila je namijenjena svima onima izvan tog svijeta, koji i dalje misle da ženama „ne priliči“ raditi neke stvari.
Te žene su samo htjele reći da mogu istovremeno biti dobre majke, uspješne u svojim poslovima, dobre supruge, ali i imati pravo na svoje vrijeme, svoje interese i svoje strasti.

Ideja je bila jednostavna: okupiti te žene na jednoj lokaciji, fotografirati ih i da upravo te fotografije budu poruka koju žele poslati. Jer, kako kažu; fotografija govori više od tisuću riječi.

S obzirom na to da nisam osoba koja obilazi moto susrete, nisam član nijednog moto kluba i u tom svijetu sam tada bio potpuno nepoznat (a nekima sam, izgleda i zbog toga, i danas „problem“), bilo je prilično entuzijastično očekivati da će se itko uopće odazvati osim tih nekoliko žena od kojih je ideja i krenula.

U to vrijeme već je postojala Facebook stranica Moto Trip Croatia na kojoj sam objavljivao fotografije i kratke opise svojih vožnji, ali bez neke jasne koncepcije, koju je tada pratio neki broj od 2 -3 tisuće pratitelja pa sam pokušao i preko nje proširiti glas o toj ideji.

Za prvo okupljanje odabrana je Rijeka. Cilj je bio okupiti žene iz Rijeke, obližnjih otoka, Istre i Kvarnera, Gorskog kotara…

Bez logistike koju nismo imali.
Bez resursa koje nismo imali.
Bez financijskih sredstava koja nismo imali.

I okupilo se više od 40 bajkerica.

Bio je to ogroman uspjeh. Jedan muškarac, potpuno nepoznat u moto svijetu i bez ikakvog „moto autoriteta“, uspio je okupiti te žene u Rijeci.
I upravo taj dio – „jedan muškarac“ i „potpuno nepoznat“ – bio je okidač za neviđenu hajku: galamu, napade, pljuvanje, izmišljanje i laži. Teško je bilo shvatiti količinu mržnje koju su neki ljudi tada ispoljavali.

Ali okupljanje je prošlo odlično.

Okupili smo se u Opatiji, provezli kroz Rijeku do Molo Longa, tamo odradili photo shooting, a zatim u obližnjem kafiću popili kavu i družili se sat–dva.

Iste godine održana su još dva takva okupljanja – jedno na ranču Ramarin kod Slavonskog Broda, drugo u Karlovcu. Svako je okupilo oko 40 bajkerica iz tih krajeva, pa je ukupno te godine sudjelovalo više od 120 bajkerica iz raznih dijelova Hrvatske.

Unatoč velikoj hajci jednog malog, ali ekstremno neprijateljski raspoloženog dijela žena, sva tri Photo Meetinga (kako smo ih nazvali) bila su odlično prihvaćena kod bajkerica.
Ono što se odmah osjetilo kao nešto posebno bila je atmosfera i posebno uzbuđenje žena koje se većinom međusobno uopće nisu poznavale. Upravo će vam one potvrditi da su ti Photo Meetinzi bili presudni za nova poznanstva i prijateljstva koja i danas traju. Ali isto tako, ti Photo Meetinzi a kasnije i MTC Felix Arba bili su okidač mnogim mladim djevojkama da se odluče i same položiti vozački i kupiti motor.

U međuvremenu sam osnovao udrugu, jer sam pokušavajući sve ovo organizirati shvatio jedno: kao fizička osoba ne možeš ništa. Ako želiš da te itko ozbiljno shvati moraš biti pravna osoba.

Na jesen iste te 2022. godine javile su se iste one žene zbog kojih se sve i zakotrljalo i pitale:
„Hoćemo li to ponoviti iduće godine?“

Razmišljajući o svemu, shvatio sam da je ovakav koncept teško održiv; putovanja od grada do grada, bez logistike, bez suradnika, bez uvjeta… I tada mi pada na pamet ideja: jedna lokacija. Nešto poput klasičnih moto susreta, ali opet potpuno drugačije.

Naravno, to nije mogao biti isključivo ženski susret, jer sve to organizira taj „jedan zločesti muškarac“ koji, po nekima, sigurno ima skrivene namjere… i to ne jednu, nego barem sto.

I tako se polako počela razvijati ideja i koncept.
Na kraju smo došli do onoga što danas imamo – MTC FELIX ARBA. Nešto potpuno drugačije u moto svijetu. Iskreno, ja ne znam za sličan event. Ako postoji, ispričavam se.

Kao organizator muškarac, jedino ispravno bilo je da cijela priča bude zamišljena kao obiteljska priča u kojoj mi muškarci; sinovi, partneri, očevi i prijatelji, javno podržavamo žene.
Event je prvenstveno za njih. Većina programa je prilagođena njima, defile voze samo one, ali ima i zajedničkih sadržaja: izleti brodom, obilazak grada s vodičima, partyji, koncerti…

Da je ideja prihvaćena dokazuje rast eventa.

• 2023. – oko 130–140 bajkerica iz 4–5 država
• 2024. – oko 200 bajkerica i otprilike isto toliko supportera, iz 10 europskih država
• 2025. – 300 bajkerica iz 16 europskih država, oko 250 prijavljenih supportera i još između 500 i 600 drugih motociklista – posjetitelja

Pretpostavljali smo da će biti puno posjetitelja, ali broj nas je ipak iznenadio.
Naravno, uvijek ima nezadovoljnih. Neke žene će reći da to više nije onaj događaj od prije tri godine jer ima puno muških posjetitelja, i donekle su u pravu.

Jedino što možemo kontrolirati jest tko se može prijaviti i pravila smo bili prisiljeni mijenjati čak i sada tokom ovih zadnjih prijava. Pa smo uveli da se mogu prijaviti isključivo žene bajkerice i njihova pratnja.
Ostali su dobrodošli, ali ih, nažalost, ne možemo pustiti s motorima u event zonu. Rapska riva je slijepa ulica i mi kao organizatori moramo osigurati nesmetano funkcioniranje opskrbe, dostave, prometa katamarana, pristup hitnim službama…

Za ovaj event moramo ishoditi desetak raznih odobrenja, rješenja, zadovoljiti pravila, prijave, osigurati točan broj redara. Onome tko nikada nije organizirao ovakav događaj lako je pametovati.

MTC Felix Arba 2026 bit će pravi izazov. Iskreno, razmišljam što dalje nakon toga, jer ako to ne možemo organizirati na naš način, onda ga nećemo organizirati nikako. Ako se izgubi kontrola, ako nestanu pravila, za godinu ili dvije pretvorit će se u nešto što već postoji posvuda i izgubit će identitet i onda će se sve raspasti. To ne želim dopustiti. Radije ću završiti ovu priču na vrhuncu, nego gledati kako se pretvara u nešto drugo.

Jasno mi je da se ne može svakoga zadovoljiti. Nekome smeta boja majica, nekome broj muškaraca, nekome gužva, nekome vrsta glazbe…
Ali kao organizator imam svoju viziju. Dokle god vidim da event raste i da dolazi sve više žena bajkerica, znam da se ljudima sviđa ta ideja, vizija i koncept i znam da radim dobru stvar. I kada svake godine na Rabu vidim neke od onih bajkerica koje su bile prvi puta i u Rijeci, Karlovcu i Sl. Brodu, znam da je to – to.

One histerične napade s početka više uopće ne doživljavam. Izgubili su se u vlastitoj nemoći da sami organiziraju nešto slično – ili bolje. A kao osobnu pobjedu i najveću satisfakciju doživio sam kada sam vidio prijave neke od tih najvećih “kritičarki“. Platile su kotizaciju i prijavile se. Motaj kablove, gasi internet!

A i ovi povremeni ispadi velikih „macho bajkera“ odbijaju se kao eho i vraćaju im se nazad:
„Nađiiite siii neeešto štoooo vaaamaaa odgooovaaaaaraaa!“ 🙂

Kao i uvijek, vama pratiteljima obraćam se prisno i prijateljski, dijelim s vama svoja razmišljanja i dileme. Netko to vidi kao slabost. Ja to i dalje, možda naivno, vidim kao ljudski i prijateljski odnos u ovom ludom svijetu punom mržnje, zavisti i bolesnih frustracija.

Eto, lipi moji, nadam se ove godine vidimo u najvećem broju do sada, barem što se bajkerica tiče. Obećavam najbolji event do sada po sadržajima i programu! A ako ovo bude zadnji neka se barem još dugo priča o njemu.

Vidimo se na Rabu!

Dražen Kasprek Dado