MOTO TRIP: Ravni kotari – sudar civilizacija

Prostor Ravnih kotara i zadarskog zaleđa kroz stoljeća predstavlja strateški koridor i zonu sukoba, gdje se na maloj udaljenosti smjenjuju različite linije obrane, od srednjovjekovnih utvrda, preko mletačko-osmanske granice, do bojišnica Domovinskog rata. Oduvijek se znalo; tko kontrolira taj prostor, kontrolira pristup Dalmaciji.

Često se vozim tim krajem i koliko god ga dobro poznavao, uvijek se nađe nešto novo za vidjeti i saznati. Razlog tome je izuzetno bogata povijest ovog relativno malog prostora. Ovaj put krenuo sam preko Rovanjske, Masleničkog ždrila i Posedarja povezati tri točke koje čine povijesni trokut nevjerojatnih događanja; Islam Grčki , Raštević i Vrana. Sve tri lokacije imaju posebnu važnost i zahtijevaju pažnju i zaustavljanja. A tamo gdje motor stane počinje priče.

Kula Stojana Jankovića

Vozim prema Islamu Grčkom i putem razmišljam kako je danas teško zamisliti da je ovo nekada bila prava granica, mjesto gdje završava jedan svijet, a počinje drugi.

Uskoro stižem do kule Stojana Jankovića. Opasana zidom, zatvorena, tiha, kao da čuva neku svoju priču za sebe. Nije ju moguće vidjeti iznutra, ali i izvana je dovoljna da te vrati nekoliko stoljeća unatrag. Obilazim oko nje, tražim na internetu neki broj, zovem da pitam može li se pogledati iznutra, nitko se ne javlja.

Tu je živio Stojan Janković (iz obitelji Mitrović). Danas ga svi svojataju i svi ga osporavaju, ali u njegovo vrijeme to jednostavno nije funkcioniralo tako. Današnji nacionalni identiteti u to vrijeme nisu postojali, i ljudi su se identificirali na drugi način.

Stojan Janković je bio čovjek granice, ratnik koji je živio između dva svijeta i borio se protiv Osmanlija u službi Mletačke Republike. U jednom trenutku biva zarobljen i odveden sve do Carigrada. Narodna predaja, kao i uvijek, ide korak dalje i priča o njegovom junačkom bijegu i povratku kući. Međutim, Stojan je bio otkupljen, kako se u to vrijeme radilo. Plaćeno je da ga se oslobodi.

Utvrda Kličevica

Nastavljam dalje prema Benkovcu i par kilometar prije skrećem desno prateći putokaz za utvrdu Kličevica. Asfalt polako prelazi u makadam, ulazim u šumu i sve postaje tiše i mirnije.

Zadnjih 100 metara put do utvrde spušta se kroz šumu a sama utvrda kroz krošnje stabala djeluje nekako mistično i zaboravljeno. Nekada je ova utvrda bila sve samo ne zaboravljena. Srednjovjekovna utvrda, važna, strateška, dio jednog potpuno drugačijeg svijeta.

Iz poštovanja prema svemu što se ovdje događalo i prema ljudima koji su na tim zidinama branili svoje obitelji i svoju opstojnost, ostavljam motor malo dalje, da ne oskvrnem taj prostor, jer… tamo gdje motor stane počinje priča.

Ulazim unutar zidina naoružan s kamerom, fotoaparatom i mobitelom. Pravim nekoliko snimaka i fotografija izlazim opet van na plato ispred utvrde. Ispred mene kanjon a na dnu njega huči riječica Kličevica.

Dok stojim i gledam prema okolnim brdima, pogled mi neizbježno ode prema vijaduktu autoceste A1. Automobili prolaze brzo, gotovo munjevito, u nekoliko sekundi nestanu iz vidokruga.

I u tom trenutku ne mogu se ne zapitati što bi rekli oni koji su ovdje nekada stajali, vojnici koji su budno stražarili na bedemima, koji su danima i noćima gledali isti ovaj prostor, kada je za njih svaki pokret u daljini značio opasnost. Svaki trag, svaki dim, svaki konjanik mogao je značiti napad.

Možda bi se šokirali od toga prizora. A možda bi samo kimnuli glavom, jer bi razumjeli ono najvažnij, da se prostor nije promijenio. Samo ljudi i vrijeme jesu.

U vrijeme Stojana Jankovića i njegova ratovanja protiv Osmanlija Kličevica je tada već pod Osmanlijama i više nema onu ulogu koju je nekada imala. I to je ono što ovaj prostor čini toliko zanimljivim; ne nestaje ništa preko noći, nego sve prelazi iz ruke u ruku, iz jedne priče u drugu. I zato je nemoguće ispričati sve te priče i pravi je izazov vama čitateljima prenjeti barem nešto od svega toga.

Dok stavljam kacigu i spremam se za polazak, pokušavam zamisliti kako je to izgledalo kad je ovo mjesto bilo živo, kad se branilo, kad je imalo smisao koji danas možemo samo naslutiti.

Grad kraljeva i Templara

Put me dalje vodi prema Vrani. I tamo me čeka nešto što nisam očekivao – ljudi koji doslovno otkopavaju prošlost. Grupa arheologa i povjesničara radi na iskapanjima i pokazuju mi kako je zapravo izgledao ulaz u grad, gdje je bila cesta, što je sve bilo zatrpano. Ono po čemu danas prolazimo dugo je bilo skriveno. Netko je to morao ponovno otkriti.

Vrana je posebna priča. Ovdje su bili templari, kasnije ivanovci, odnosno malteški vitezovi. Ovo nije bila samo utvrda, nego središte moći, mjesto gdje su se donosile odluke, gdje se upravljalo. U 9. stoljeću izgrađen kao benediktinski samostan posvećen sv. Grguru, stari grad Vrana imao je posebno važnost i dragocjenu riznicu: srebrnu škrinjicu s moćima sv. Grgura, križevi, kaleži, te dvije zlatne krune ukrašene dragim kamenjem.

Kralj Zvonimir je povodom svoje krunidbe u Solinu 1075/76. godine poklonio papi grad cijeli posjed Vrane čime je to postalo  prvo stalno sjedište Vatikana na istočnoj strani Jadrana.

U 16. stoljeću Turci preuređuju Vranu u svoju vojnu utvrdu, no 1647. Mletačka vojska prilikom oslobađanja Vranu temeljito razara.

Uz ovakva mjesta uvijek vežu i razne legende. Legenda o templarskom blagu koje nikada nije pronađeno, o podzemnim prolazima i pećinama oko Vranskog jezera, o starim predajama koje su se zadržale do danas. Neke od njih spominju i vile ili nimfe, stare priče koje su možda i starije od svega što danas nazivamo poviješću.

Vraćam se na motor i nastavljam dalje kroz Ravne kotare. Pod dojmom svega toga u jednom trenutku više ne vozim sam. Ispred mene su jahači na čelu sa Stojanom Jankovićem… Zaustavljaju se uz cestu i pozdravljaju kao da se zahvaljuju što sam ih se sjetio.

Oduvijek sam imao bujnu maštu… ali tko kaže da duhovi ovih ratnika i danas ne jure Ravnim kotarima?!

I onda opet ostajem sam na cesti, ali ovaj put s osjećajem da se ne vozim samo kroz prostor nego i kroz vrijeme.

I opet razmišljam o granici, o utvrdama i ljudima koji su je držali, zapravo cijelo vrijeme mi negdje u pozadini stoji još jedno mjesto bez kojeg ova priča ne bi imala smisla – Obrovac.

Granica koja razdvaja ali i spaja

Dok su Islam Grčki, Kličevica i Vrana bili točke sukoba, obrane i kontrole prostora, Obrovac je bio nešto drugo. On nije bio samo vojna točka. Bio je život. Bio je trgovina. Bio je veza između svijeta koji se sukobljavao.

Smješten na Zrmanji, u kanjonu, duboko uvučen u kopno, Obrovac je u vrijeme Osmanlija bio važan trgovački centar. Tu su dolazili ljudi s obje strane granice. Roba je prolazila, novac se okretao, a život je, unatoč svemu, morao ići dalje.

I tu dolazi ona zanimljiva kontradikcija ovog prostora, dok su se samo dvadesetak kilometara dalje vodile borbe, upadi i osvete, u Obrovcu se trgovalo.

Granica nije bila samo linija razdvajanja. Bila je i mjesto susreta.
Zato kad danas prolazim tim krajem, shvatim da ova priča nije samo priča o ratovima i utvrdama. Nije samo priča o Stojanu Jankoviću i ljudima koji su živjeli na rubu.
To je i priča o mjestima poput Obrovca, gdje se, unatoč svemu, trgovalo, pregovaralo i živjelo.

I možda baš zato ovaj prostor nikada nije bio jednostavan. Nije bio samo ničiji ili nečiji. Bio je i jedno i drugo u isto vrijeme.

Ulazim u Obrovac i zavojitom cestom se spuštam prema Zrmanji. Od jutros sam na motoru i vrijeme je za nešto pojesti. A u Obrovcu danas više nema mletačkih i osmanlijskih trgovaca, ali zato ima Bikers Friendly pizzeria Bar M!

Pa ako i vas put nanese kroz Obrovac, svratite na odličnu pizzu i iskoristite bikerski popust. A Stojan Janković i ostali junaci iz naše burne povijesti pričekat će vas na drugoj strani Zrmanje.

Teskt i Foto: Dražen Kasprek