Moto Trip Croatia Portal Moto Trip Croatia
Okupljanje je počelo u petak na praznik 5.8. u Starigrad Paklenici u kampu Padre koji je bio otvoren isključivo za nas. Sudionici vožnje koji su pristizali iz Zagreba, Varaždina, Rijeke, Raba i Lovrana, odlučili su iskoristiti blagodati kampa u centru Starigrada i uz samo more i dan provesti u kupanju i uživanju. Samo 50-tak metara od kampa nalazi se središnja mjesna pozornica na kojoj se odvijao zabavni program, a uz nju i poznati starigradski kafići i klubovi. Dakle, lokacija nam je bila savršena.
Nakon zabave i proslave praznika krenulo se na spavanje jer ipak je u jutro trebao cijeli dan voziti i to vjerojatno po paklenoj vrućini.
U subotu u jutro uputili smo se u obližnji hotel Vicko gdje smo imali organizirani vrlo bogati doručak.
Na vožnju se krenulo ispred hotela u 10.00 h a put nas je vodio preko Masleničkog mosta i Posedarja pa na Novigrad, Pridragu, Karin, Kruševo a potom zaleđem iznad Obrovca do Muškovaca na Zrmanji.
Uglavnom u Muškovcima je temperatura zraka bila +38 C! Nakon odmora u hladu i pokojeg osvježenja krenuli smo dalje prema Gračacu. Jaka bura je malo ometala put preko Velebita ali nije bilo većih problema. Uskoro stižemo u Gračac na benzinsku pumpu i odmah svi silaze s motora, kupuje se voda, sladoled, traži se hlad… Vrućina je bila velika a unatoč vjetru nije bilo osvježenja već je zrak bio nekako još više užareniji i nepodnošljiviji.
VRELO UNE
Iz Gračaca krećemo cestom za Knin a potom skrećemo na cestu prema Srbu i Donjem Lapcu. Cilj je izvor rijeke Une koja uglavnom protiče kroz BiH ali izvire u Hrvatskoj u blizini mjesta Donja Suvaja. Nakon 20-tak kilometara stižemo do male rendžerske kućice i parkinga. Bio je to ulaz u park Vrelo Une. Vrlo osebujan i ne baš pretjerano ljubazan stariji rendžer koji je tamo prodavao karte, objasnio nam je kako motore moramo poslagati oko njegovog stola koji je bio uz kućicu, jer ako slučajno ostavimo samo par metara dalje na parkingu on nam ne može garantirati za naše stvari na motoru??? Svašta se može susresti po Lijepoj Našoj…
Krećemo pješice uz rijeku Unu kroz debeli šumski hlad prema izvoru očekujući malu 15-minutnu šetnjicu, taman da se malo razgibamo. Međutim, staza se uskoro počinje penjati i to sve strmije. Trebam li još jednom napomenuti da je taj dan bilo pakleno vruće?
Nakon strmog uspona uskoro se počinjemo spuštati a onda nešto predivno! Iako je sve okolo bilo zeleno, ugledasmo mirnu površinu plave vode. Kao da je netko prosuo modru galicu. Nekoliko izletnika sjedilo je po okolnom kamenju a noge je uronilo u hladnu vodu, što uskoro i svi mi učinismo jer bio je ovo spas nakon vožnje a i hodanja. Temperatura vode je na tom mjestu vrlo hladnih +8 C .
Za vrijeme odmora na vrelu Une zaključujemo da smo spori jer često stajemo zbog velike vrućine. Računajući preostali put i mjesta koja planiramo obići odlučimo da nešto moramo izbaciti iz plana puta. Bio je to Drežnik Grad. Na žalost ovaj puta ga nećemo vidjeti.
KORENICA
Put nastavljamo cestom koja vodi uz granicu sa BiH pa tako čak i nailazimo na jedan policijski punkt nalik na granični prijelaz. Očito je granica na samo par stotina metara. Prolazimo pored punkta a policajci nas pozdravljaju… Nastavljamo kroz gustu šumu i zavojitu cestu prema Korenici.
Kako stati u Korenicu a ne otići u Macolu? Nikako! Pauzu u Macoli iskoristili smo za brzinski ručak. I u Korenici se osjeti špica turističke sezone. Registracije sa svih strana Europe, gužve ispred restorana, na cestama… U Macoli hrana ok i cijene vrlo fer za kvalitetu koja se nudi.
Iz Korenice krećemo prema Slunju ali dogovor je da stanemo samo na benzinskoj. I opet u Slunju na benzinskoj pauza, voda, wc…
GORNJI VIDUŠEVAC
Gledam Google maps i računam koliko imamo od Slunja do Gornjeg Viduševca, na ulazu u Glinu. Vidim da smo na knap s vremenom i tu dionicu malo pojačavam tempo. Ostatak ekipe vrlo dobro prati, bez ikakvih problema.
Stižemo u Gornji Viduševac na mjesto gdje se 21. srpski korpus našao u okruženju u VRO Oluji i cijeli se predao Hrvatskoj vojsci. Ispred tenka koji obilježava taj događaj fotografiramo se a onda odlazimo u restoran Brioni koji se nalazi odmah pored toga mjesta. Iako je vlasnik restorana zamolio da ga “ne reklamiramo”, moram spomenuti da nam se sam javio par dan prije vožnje i ponudio da će nas počastiti pićem kada budemo na proputovanju. Javili smo mu se a on nas je odveo do već pripremljenog stola sa narescima i pićem.
STRAŠNIK
Krećemo iz restorana Brioni već poslije 20.00 h i vozimo kroz Glinu prema Petrinji. U mjestu Gora skrećemo do Strašnika, našeg cilja….
Ulazimo u selo a u meni se bude sjećanja na potres koji se dogodio u prosincu 2020. Dva dana nakon potresa s Raba smo stigli s punim kamionom grijalica, madraca, deka, raznih pokrivača, hrane, i ostalih potrepština… Sličan osjećaj je bio i sada iako smo došli u potpuno drugačijim okolnostima.
Iza zadnjeg zavoja kreće lagana uzbrdica a s lijeve strane se nalazi kuća Stjepana Prašnjaka, hrvatskog branitelja i oca desetero djece! Često je u to vrijeme bio na tv-u, a i u njegovom dvorištu gotovo da nije bilo političara i bilo koje druge osobe koja je došla u Strašnik tih dana.
Treba li spomenuti da gotovo dvije godine kasnije ti ljudi i dalje žive u kontejnerskim kućicama i obnova nije ni na vidiku?!
Na cesti ispred Stjepanove kuće bio je pravi odbor za doček! Djeca sa hrvatskom zastavom, žene, muškarci… Skrenuli su nas u dvorište. Silazimo s motora, pozdravljamo se, rukujemo… Doček je i više nego srdačan. Nude nas rakijicom i s obzirom da je vožnja gotova rado prihvaćamo ponudu.
Nakon kratkog razgovora, vode nas dalje u centar sela do mjesnog doma i spomenika poginulim braniteljima iz Domovinskog rata i žrtvama iz 2. svjetskog rata.
Obraća nam se seoski župnik, a zatim i Stjepan Prašnjak nas upoznaje u kratkim crtama s povijesti sela. Dolazi i predsjednik mjesnog odobra te nam uručuje zahvalnicu…
Druženje nastavljamo u društvenom domu uz pečenje koje su nam naši domaćini spremili.
Tu noć jedan dio spavao je u šatorima ispred crkve, a nas par u domu na madracima.
U jutro poslije spremanja i pozdravljanja krećemo iz Strašnika puni dojmova i zaključka da ćemo se sigurno i do godine vratiti.
ZAKLJUČAK
Posebno bih u svemu ovome istaknuo ljude iz Starigrad Paklenice na čiju smo podršku i pomoć naišli od prvog dana. Zoran i Marko Katić iz hotela Vicko i Rudolf Katić iz UO Lucija bili su s nama od prvog dana, podržavali i gurali tu ideju i učinili sve da do njene realizacije dođe. Posebna zahvala ide i prema don Tomislavu Končuratu starigradskom župniku i zadarskoj nadbiskupiji koji su nam ustupili svoj kamp. Nadalje zahvaljujemo se stanovnicima Strašnika i njihovom župniku. Oni su ovaj događaj dignuli možda i na više mjesto od kojeg on to zaslužuje, jer iz njihove perspektive mi smo za njih bila svojevrsna atrakcija ali im je i bilo drago da je netko organizirano došao baš kod njih i radi njih. A iz naše perspektive mi smo potpuno nevažni u ovoj priči. Bitni su ti mali obični ljudi koji svoj križ nose još od 2. svjetskog rata. Selo im je okupirano i srušeno u Domovinskom ratu i oslobođeno u Oluji. Obnova koja je uslijedila bila je katastrofalna i upravo zbog tako loše obnove selo se doslovno urušilo za vrijeme potresa. I sada opet su tamo gdje su bili 1995. godine, u kamo kućicama i čekaju obnovu. Ovaj puta valjda neku bolju…
I upravo su ti skromni i samozatajni ljudi koje očito ništa ne može otjerati iz njihovog sela za nas pravi pravcati heroji koji su zaslužili da im makar ovako simbolično iskažemo naše poštovanje.
A mi koji smo vozili ovu vožnju vjerujem da smo bogatiji za puno toga. Bogatiji smo za neka nova poznanstva, bogatiji smo za nova mjesta koja smo vidjeli, bogatiji smo za jedan osjećaj mira i ispunjenosti nakon 3 dana druženja.
Kao i sve što radim, svaki novi događaj mora biti bolji i sadržajniji, i zato već sada kažem: vidimo se do godine uz vožnju koja će vjerojatno opet krenuti i završiti na istim mjestima ali s novom rutom i sadržajem.
P.S. na ovoj vožnji najstariji vozač bio je Edvard naš član MTC sa 67 godina i najmalađa vozačica bila je Lana, također članica udrue MTC sa 17 godina! Lana je ujedno i najmlađa motoristica na dosadašnja 3 Photo Meetinga.
Tekst i foto: Dražen Kasprek
