MOTO TRIP: Vukovarski vodotoranj

Bliži se još jedna obljetnica pada Vukovara. O tome je toliko toga već napisano i ispričano a uvijek mi se nekako čini da je sve to nedovoljno. I onda krenem iznova čitati sve napisano i sve što sam ja osobno prikupio od dokumentarnih materijala, fotografija, zapisa… I uvijek me iznova fascinira sve to, a mene nije baš lako fascinirati, pogotovo jer sam i ja kao maloljetnik otišao u Domovinski rat baš u istočnu Slavoniju, pa sam i osobno bio svjedok i sudionik tih događaja. Gledajući samo brojke čovjek se mora zapitati – Kako??
No, da ne bih sada opet prenosio sve ono što je već netko napisao i izrekao, ispričat ću vam još jednu priču u stilu svih ovih mojih reportaža po Hrvatskoj. Iako smo kroz te reportaže upoznavali razne mitske divove druga bića i legende, ovaj put riječ je o slavonskom divu, najvećem od svih divova – Vukovarskom vodotornju.

Izgrađen je sada već davne 1968. godine za potrebe vodoopskrbe a u funkciji je bio samo do 1970. kada mu je puknuo spremnik za vodu. Visok je 50 metara i u to vrijeme kada je izgrađen bio je jedna od viših građevina u Europi. Na 34. metru bio je smješten restoran.

Tako je vodotoranj dočekao i Domovinski rat, strašna razaranja i na kraju i okupaciju grada. Onako visok i markantan prkosio je neprijatelju koji ga je gađao sa svih strana iz svog raspoloživog oružja. 640 direktnih pogodaka je imao i odbijao se srušiti kao da poručuje cijelom svijetu: „Dok ja stojim – stoji i grad!“

Iako nije imao gotovo nikakvu stratešku ili vojnu važnost, neprijatelj ga je uporno pokušavao srušiti jer je znao da će tako srušiti i moral hrvatskim braniteljima. A upravo taj moral je bio neuništiv za što su zaslužna i dva hrvatska vojnika. Prvi je Ivan Ivanika koji se svaku noć penjao polurazrušenim stepenicama do vrha tornja i iznova na vrh postavljao hrvatsku zastavu, riskirajući svoj život.

Kasnije se Ivaniki pridružio i Hrvoje Džalto pa su njih dvojica vjerojatno nesvjesni veličine svog djela nastavili prkositi neprijatelju i dizati moral hrvatskim braniteljima.

Poslije rata Džalta je znao za medije prepričavati kako su se na toranj znali penjati po sat i pol vremena, a nekada i duže. Kretali su oko ponoći… Na dnu tornja stepenice su bile u dobrom stanju ali kako su se penjali više tako su bile u sve lošijem stanju pa je negdje nedostajalo i po nekoliko redova. Koji put je penjanje potrajalo pa su na vrhu bili tek u zoru a onda bi se morali pritajiti i čekati, jer neprijatelj je već u zoru kretao sa granatiranjem vodotornja i gađanja zastave sve dok ju taj dan nebi skinuo…

Ivan Ivanika poginuo je neposredno pred pad grada. Imao je 23 godine. Hrvoje Džalto je zarobljen i proveo je 6 mjeseci u srpskim koncetracijskim logorima u Srbiji sve dok nije razmjenjen. Umro je 2014.g. i na žalost nije dočekao svečano otvaranje memorijalnog spomen obilježja u vodotornju.

Danas na vrh vodotornja možete stići na dva načina: stepenicama i panoramskim liftom. Nesvjesno sam uzeo kartu za lift i krenuo gore… Čim je lift krenuo već me je bilo sram. Neki ljudi su svoje živote riskirali pod granatama i snajperskom vatrom, penjući se u mrklom mraku po razrušenom stepeništu a ja se vozim liftom…

Liftom možete stići do memorijalne sobe u kojoj se nalazi nekoliko ekrana na kojima se emitira po jedan važan dio vukovarske ratne prošlosti. Animirane karte prikazuju tijek Domovinskog rata i bitke za Vukovar.

Iz memorijalne sobe kreće memorijalna staza duga 200-tinjak metara i lagano se uspinje prema svodu vodotornja. Staza simbolizira hod branitelja prema slobodi, i svakom razinom otvara se pogled na oštećenja vodotornja od granata i pokazuje pogled na grad kroz te iste rupe… Dok sam se tako lagano uspinjao prema izlazu na krov vodotornja, osjećao sam u isto vrijeme i tugu i ponos. Zastajao bih pored velikih rupa od granata, fotografirao njih i kroz njih, i stalno mislio na ljude koji svaki dan iznova i iznova penju se ovdje gore da bi postavili zastavu, pod kišom granata, praćeni snajperskim nišanom, po hladnoći, mraku… I onda se nađete vani, na krovu. Instinktivno se okrećem i gledam u zrak kako se na vjetru vijori velika hrvatska zastava. Krenem stepenicama prema njoj i na samom vrhu u podnožju jarbola vidim stope otisnute u podu, stope koje simboliziraju dva čovjeka neizmjerne hrabrosti, Ivana Ivanike i Hrvoja Džalta.

Teško je opisati osjećaje koje se izmjenjuju u tome trenutku. Svatko od nas će imati neki svoj miks osjećaja. U meni ionako u ovo vrijeme uvijek nadiru sjećanja na tu jesen 1991.g. kada sam kao golobradi školarac pobjegao od kuće da bih branio Hrvatsku, da bih pobjedio zlo, da bih mijenjao svijet… 30-tak godina kasnije ne živim više u zabludi da mogu promjeniti svijet ali trudim se i dalje makar na ovaj način zapisati nešto, prenjeti nešto drugima, pogotovo mlađima, jer vrijeme prolazi…

A znate kako je veliki Siniša Glavašević rekao za vrijeme: „A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze. Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije više važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo.“

I možda je glas tokom vremena postao tiši ali i dalje je važno… Teško je ovakve reportaže pisati objektivno i bez emocija, pa se ovim putem ispričavam ako sam ovu reportažu malo previše „privatizirao“.

A vani je još uvijek toplo, pa ako ne bude kiše sjedite na motor ovih dana i put Vukovara! Ali nećete pogriješiti ni ako odete s autom. Bitno je da stignete tamo kuda ste krenuli i da se sjetite svih onih koji to zaslužuju ovih dana.

I za kraj pozdravit ću vas sa jednom pričom još jednog vukovarskog diva – Siniše Glavaševića. 24 su priče objavljene u knjizi Priče iz Vukovara. Pisao ih je Siniša u podrumu radio Vukovara u opkoljenom gradu pod kišom granata, a onda ih faksom slao u Zagreb Mladenu Kušecu koji ih je čitao slušateljima Hrvatskog radija. 

Nakon pada grada pripadnici paravojnih postrojbi i JNA odveli su Sinišu na Ovčaru, te ja tamo zajedno sa svim ranjenicima vukovarske bolnice pogubljen i bačen u masovnu grobnicu.

Veliki je genijalac bio taj Siniša, njegove riječi odzvanjaju i danas:

Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

Tekst i foto: Dražen Kasprek