Poljička Republika i heroina Mila Gojsalić

“Nalaze se mala Poljica u jednoj prekrasnoj vis-dolini, nemaju nikakovih komunikacija i mogu se vrlo dobro obraniti. Osamljenost ove državice i sredstva, koja je priroda pružila stanovnicima, napućuju ih, da ne trpe tuđeg jarma i da izbjegavaju pokornost, i stoga je trebalo da im Mlečani podjeljuju onako velike povlastice. Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike i ne kupe ni kopnene vojske ni mornara, a u potrebi je svako pod oružjem. Ukinut im ove povlastice s naše strane, dalo bi povoda njihovom nezadovoljstvu. Sve u ovoj državi na njenu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba.”

Ovo je zapis iz memoara Napoleonovog maršala Marmonta koji je to zapisao prolazeći kroz Poljički kraj a koji vjerojatno najbolje opisuje život, strateški položaj i sve ostalo vezano za Poljičku Republiku. Očito je da su Poljica tada još uživala u samostalnosti ali ne i zadugo jer upravo je Marmont krvnik koji je 1807.g. ukinuo Poljičku republiku.

Poljička Republika ili Poljička knežija naziv je za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja. Od 13. pa sve do početka 19. stoljeća Poljica su imala vrlo široku autonomiju u tom burnom povijesnom razdoblju bez obzira na društvena uređenja i druge sile koje su se izmjenjivale na tim prostorima.

Poljica su se sastojala od 12 sela, katuna, i svako je selo na dan Sv. Jure 23. travnja, biralo svog katunara a potom su nakon vjerskog obreda odlazili na mjesto na kojemu se između 12 katunara birao veliki knez na mandat od jedne godine.

Izabrani katunari skidali su svoju jaketu i polagali je na zemlju, a onda bi svaki od njih uzeo kamen i stavio na jaketu onoga za koga glasa. Ako bi se dogodilo da dođe do neriješenog rezultata tada je odluku donosio svećenik glagoljaš.

Vrlo jednostavna i praktična demokracija, koja bi i danas možda bila korisnija od ove koju imamo…

U višestoljetnoj povijesti Poljičke Republike demokraciji poljičkoga društva najbolje svjedoči Poljički statut kao najznačajniji identitetski spomenik Poljica i jedan od najvrjednijih povijesno pravnih akata te vrste u hrvatskoj povijesti. Sve se to manifestira kroz izbore kneza i poljičku narodnu vojsku.

Kroz stotine godina postojanaja poljičke naoružane skupine mijenale su nazive; banduri, oružnici, panduri, poljari, rondari, serežani, žandari… ali sve su to samo različiti nazivi čuvara javnoga reda i mira u Poljicima, odnosno sredstvo autonomnog upravljanja od strane demokratski izabrane vlasti na čelu s velikim poljičkim knezom.

***

Vrlo često slušao sam kratke ulomke i priče o Poljičkoj Republici, a ponajviše o heroini Poljičkoga kraja Mili Gojsalić i već duže vrijeme planirao sam jednu vožnju motorom u taj kraj kako bih i sam nešto napisao. Pretražujući Internet u potrazi za informacijama, naišao sam na Facebook stranicu Poljička Republika, i nakon par lajkanja njihovih objava uspostavio sam kontakt s glavnim adminom stranice Nikšom Tomićem.

Nikša se odmah ponudio da će me uputiti u sve što me zanima i na samome terenu pokazati sve zanimljivosti. I stvarno, već slijedeći dan bio sam na putu prema Poljicama, a Nikša me je navodio kojim putem da idem. Iako sam imao navigaciju ona se nije baš najbolje ovdje snalazila, ali zato je Nikša bio prava enciklopedija, čovjek pun informacija.

Strast s kojom je govorio o svome kraju, ljudima, običajima i povijesti, bili su fascinantni. Međutim, nadam se da Nikšu neću razočarati ako ne objavim sve ono što bi on htio da sadrži jedna reportaža. Objasnio sam mu da ljudi danas općenito malo čitaju i da se ne mogu upustiti u pisanje tako opširne teme jer osim što nisam kompententan za tako nešto, tako opširan povijesni tekst neće čitati ljudi motoristi koji traže inspiraciju za neku novu vikend vožnju.

Uz Poljičku Republiku veže se i ime jedne žene, Mile Gojsalić, koje se često može čuti, a i vidjeti njen kip prilikom spuštanja prema Omišu od smjera Gata. A tko je bila ta heroina kojoj je spomenik izradio Ivan Meštrović, o kojoj je pisao August Šenoa, i operu skladao Jakov Gotovac? Kažu da je bila mlada žena o čijoj se ljepoti glas pronio čak i do Ahmed paše koji se 1530.g. utaborio u Podgracu u Gatima u namjeri da pokori Poljica.

Predaja kaže da je poljička djevojka Mila Gojsalić otišla do šatora Ahmed paše a prije toga je svojim poljičanima rekla da budu u pripravnosti i kada čuju eksploziju da navale na Turke svom silom. Nakon što je u pašinom šatoru provela noć i paša pijan zaspao, Mila je otišla do šatora u kojem su Turci čuvali barut. Zapalila je taj barut i došlo je do strašne eksplozije u kojoj je poginuo Ahmed paša, Mila i još puno turskih vojnika. Tada su navalili i poljičani, a Turci onako polupijani ne znajući što ih je snašlo, počeli su skakati s visoke stijene… I tako je mlada poljička djevojka žrtvovala sebe za svoj narod i svoju Poljičku Republiku.

***

Prolazeći na motoru Poljičkim krajem razmišljao sam o riječima maršala Marmonta. Čak i danas dok kroz ovaj kraj prolazi moderna autocesta, ili dok se uskim cestama vozimo na modernim prijevoznim sredstvima, i dalje je vidljiva prekrasna divlja priroda. Plodna polja, rijeka Cetina, brda koja ih okružuju, sve to čini da ovaj kraj izgleda kao neki tajanstveni svijet iz Gospodara Prstenova. Prateći Nikšine upute skrenuo sam s glavne ceste i spuštao se strmom cesticom u kanjon Cetine, a potom i prešao preko mosta na kojemu trebate nanišaniti onu jednu dasku preko koje morate voziti… Došao sam na vrh Srijana kod spomenika Alfonsu Paviću velikom dobrotvoru poljičkog kraja. Zaslužan je za probijanje brojnih putova kroz Poljica. Dao je i graditi mostove preko Cetine u Omišu, Podgrađu, Srijanima, Blatu na Cetini, kod Korešnice.

Popravljao je crkve, škole i druge javne zgrade. Prva škola u Gornjim Poljicima njegov je dar, a otvorena je 1861. godine. 1862. godine otvorena je i škola u Donjem Docu.

Alfosno je bio austrijanac a kao namjesnik austro-ugarske došao je na službu u Dalmaciju da bi tek tamo saznao o svojim poljičkim korijenima i prezimenu Pavić. Poslije službovanja povukao se u svoj ljetnikovac na Bledu gdje je umro 1919.g.

Kod spomenika Alfonsu Paviću našao sam se s Nikšom koji mi je potom pokazivao stare bunare koji su i danas u funkciji iako malo zarasli u vegetaciju. Potom sam uskom lokalnom cesticom produžio prema Trnbusima, a onda i prema Blatu na Cetini. Nakon toga krenuo sam prema Kostanju i rodnoj kući Mile Gosjalić, ali zbog nekih radova i kamiona, nisam uspio prići kući pa se nadam da ću to ipak obaviti neki drugi puta.

Krenuo sam iz Kostanja do Gata i do poljičke katedrale, kako poljičani nazivaju crvu sv. Jure ispred koje se stoljećima birao poljički knez. A tek tamo kada dođete i kada s ruba šume ali i ruba velike provalije ugledate prizor ispod sebe ostanete bez teksta: rijeka Cetina koja se između dvije velike litice lijeno vuče prema Jadranskom moru. Okrećem se oko sebe i gledam tu crkvicu s jedne strane i pokušavam zamisliti kako se na tome mjestu prije par stotina godina izabire poljički knez i kako je ta priroda i onda izgledala ovako lijepo, i još ljepše, bez svih današnjih modernih čuda… Stvarno još samo nedostaju vile i čarobnjaci ili zmajevi koji lete ponad kanjona Cetine.

Nakon toga spuštamo se prema kanjonu Cetine i Omišu i stajemo kod spomenike poljičke heroine Mile Gojsalić. Čak i „obični“ spomenik izaziva respekt prema tako nesebičnom i herojskom djelu ove žene…

Sunce polako zalazi a ja nastavljam put Omiša, vrijeme je da nakon cijelog dana na motoru malo i odmorim, a i hladno pivo će na kraju dana dobro doći.

Tekst i foto: Dražen Kasprek