Moto Trip Croatia Portal Moto Trip Croatia
Bila je ovo prva vožnja koju smo organizirali za članove udruge Moto Trip Croatia a koja prelazi granice Hrvatske. S obzirom na broj dana i termin teško je bilo uskladiti slobodne dane pogotovo jer su svi manje-više već iskoristili svoje godišnje odmore tokom ljeta. Ipak, nas 6 na 5 motora odlučili smo provozati se malo i izvan Lijepe Naše. Plan je bio krenuti obalom prema jugu Hrvatske a onda ući u Crnu Goru i vratiti se preko Bosne i Hercegovine. Tako je i bilo a kuda smo točno sve prošli, što smo vidjeli i koga sreli, pročitajte u nastavku.
Srijeda – LIČKO PRELO
Ličko prelo je običaj koji nam daje uvid u način života žitelja ruralnog dijela Like krajem 19. do sredine 20. stoljeća. Njegujući ovaj običaj sačuvana ostaju saznanja o poslovima i radnom djelu života tog vremena, o načinu na koji su se ljudi družili i zabavljali kao i o njihovim prehrambenim navikama. Kakve ovo ima veze sa ovom našom vožnjom? Skoro nikakve, osim što smo mi odlučili naći se na nekom neutralnom terenu s obzirom da krećemo s Raba, Kopra, Zagreba i Varaždina.
Izabrali smo Smiljan pokraj Gospića gdje smo iznajmili jednu kuću i tamo se svi našli u srijedu popodne. Odličan smještaj sa svime potrebnim za kraći ali i za duži boravak. Ono što je nas posebno razveselilo bila je velika pecara pa smo iz obližnjeg shopping centra pribavili sve potrebne mesne radosti i bacili se na grilanje… tj. naše malo ličko prelo.
Četvrtak – PREKO KLISA DO PLOČA
Četvrtak je bio taj prvi dan naše vožnje. Dogovor je bio da nema forsiranja i jurnjava već idemo onako pravo turistički uz usputna razgledavanja, ručak i sve ostalo. Nakon što se kiša ispadala cijelu noć jutro je bilo onako lagano lički jesenjsko, vlažno i maglovito ali već poslije Gračaca krenulo se probijati sunce i ubrzo smo stigli u hrvatski kraljevski grad Knin.
Knin je poseban grad kojega su putopisci iz 19. stoljeća opisivali „čarobnim gradom“ a Knin to doista i jest. Grad koji ima jednu od najljepših i najočuvanijih tvrđava i grad je koji leži na 7 rijeka među kojima i jedna od najljepših u Europi, rijeka Krka, i grad ponad kojeg se izdiže moćna i gorda planina Dinara, i grad u kojem su stolovala četiri hrvatska kralja ne može biti drugačiji nego čaroban. No, naše zaustavljanje u Kninu je ovaj puta bilo isključivo zbog kave i osvježenja a nekom drugom prilikom opširnija reportaža o Kninu. Parkirali smo ispred Doma HV-a ali nitko nas nije upozorio da maknemo motore a i računali smo na moj status i dobre veze u vojsci…
Kava, sokovi, wc, i put zove dalje. Od Knina smo krenuli dalje pa preko Otavica, Kljaka, Muća prema Klisu. U Klisu stajanje i obilazak kliške uskočke utvrde.
Kliška tvrđava nalazi se na strateški važnoj poziciji smještena na prijevoju između Kozjaka i Mosora. Na tome prostoru stoljećima su se vodile borbe za prevlast nad njom a sve zbog strateškog položaja na prijelazu iz Splita u Zagoru i Bosnu. Kliška tvrđava prvi puta se spominje već u 5. stoljeću, ali svoju slavu najviše duguje kapetanu utvrde Petru Kružiću koji se sa svojim uskocima desetljećima odupirao pokušajima turskog osvajanja, sve dok nije 1537. godine pala u turske ruke.
Nakon penjanja na tvrđavu i malo fotografiranja i uživanja u prekrasnom pogledu na cijelu okolicu i grad Split, nastavljamo samo par kilometara dalje do skrivenog bisera – izvora rijeke Jadro. Na tome mjestu nalazi se restoran Gastro kutak Jadro a koji se nalazi na našoj interaktivnoj mapi Bikers Friendly Croatia, pa je ovo bila idealna prilika provjeriti funkcionira li bikers friendly i u praksi, ali i promovirati sva ta mjesta kako bi i drugi bajkeri na svojim putovanjima koristili mapu.
Naravno, Gastro Kutak Jadro ispunio je sva naša očekivanja sa super uskusnom hranom, ljubaznim i prijateljskim osobljem i popustom za bajkere.
Nakon dobrog ručka teško se pokrenuti dalje ali nas je čekalo još 120 km do Ploča. Putem stajemo još jednom diviti se prirodi a Goga i Džebeljo standardno lupaju 135. selfie od jutros 😉
U Ploče stižemo kasno popodne na lokaciju gdje smo rezervirali smještaj, odmah uz magistralu. Nakon tuširanja spuštamo se u obližnji lokalni kafić a nakon par piva kreće i pravo natjecanje u pikadu. Ipak, sutra nas čeka opet duga vožnja pa nema pretjerivanja. Par tura i na spavanje.
Petak – PREKO STONA I PREVLAKE DO KOTORA
Petak u jutro doručak i kava u kafiću u kojemu smo sinoć demonstrirali zabijanje pikado strelica u zid i prozore… Nakon toga krećemo prema Pelješkom mostu i standardno fotkanje ispred mosta a onda i prvi prelazak preko tog našeg, pardon kineskog ali našeg, impresivnog mosta. Dolaskom na poluotok Pelješac pojačava jugo koji na mjestima udara skoro poput bure. Nakon borbe s jugom stižemo do Stona, još jednog impresivnog mjesta na našoj ruti.
Kažu da u Stonu vrijeme sporije teče. Ne znam je li to istina ali nama je jako brzo prošlo. I o ovome mjestu planiram raditi neku ozbiljniju reportažu ali na ovakvim vožnjama jednostavno morate iskoristiti pola sata ili sat vremena koji imate na raspolaganju da bi se odmorili, osvježili i nešto zabilježili sa fotoaparatom.
Ston je poznat po svojim velebnim zidinama, solanama i kamenicama. Zidine su najveće u Europi a postoji i podatak da su druge najveće zidine u svijetu, odmah poslije kineskog zida. Je li to točan podatak također ne znam, ali znam da su ove zidine građene u prvoj polovici 14. stoljeća a gradila ih je Dubrovačka republika kojoj je Pelješac pripadao i to za zaštitu svojih solana i uzgajališta kamenica. Nakon još jedne kave, malo škljocanja fotoaparatom i 234. selifja Goge i Džebelja, nastavljamo dalje prema Dubrovniku.
Stajemo na mostu na ulazu u Dubrovnik i stajemo na vidikovcu iza Dubrovnika kako bi smo uživali u pogledu na ovaj svjetski biser i prekrasne prizore ispred nas.
Dubrovnik ostavljamo iza sebe i krećemo ka Župi dubrovačkoj i još jednom bikers friendly mjestu. Ovaj puta riječ je o cafe baru BarCode u Čibači. Osim kave i drugih pića u ovome kafiću možete malo podignuti šećer s odličnim kolačima i drugim slasticama. Naravno, uz bikerski popust od 15%. Usput vlasnici ostavljam novu oznaku Bikers Friendly.
A sada pravac naj južnija točka Hrvatske – rt Oštro na Prevlaci!
Stižemo na Oštro i razočarano zaključujemo da se utvrda Punta Oštro renovira i da se ne može u nju, ali kao iskusni izviđači s istančanim osjetilima, pratimo male crne bobice i pronalazimo put u utvrdu. Na platou utvrde susrećemo vlasnike malih crnih bobica – koze.
Utvrda je sagrađena 1850.-1853. godine i kasnije dograđivana u više navrata, a bila je namijenjena za sprječavanje ulaska protivničkih brodova u zaljev Boke Kotorske. Zajedno sa utvrdama Mamula i Arza (koje su danas u sastavu Crne Gore a čije fotografije također možete ovdje vidjeti) činila je prvu obrambenu crtu u južnoj obrambenoj zoni utvrde Boka Kotorska. Krajem 19. stoljeća ovakva vrsta utvrda gubi na značaju zbog svoje veličine, uočljivosti i slabe otpornosti na granate suvremenog brodskog topništva većeg kalibra.
A mi nakon razgovora s kozama, fotografiranja i uživanja u pogledu na pučinu i na Crnu Goru, sjedamo na naše dvokotačne konjiće i krećemo prema obližnjem manjem graničnom prijelazu Vitaljina. Na granici naši nam samo mašu da prolazimo a na crnogorskoj strani samo dva auta ispred nas. Policajac gleda osobnu kartu i prolazimo dalje. I eto nas u Crnoj Gori!
Odmah stajemo na prvu benzinsku i kupujemo sim karticu za mobitel. Već odmah tu sa djelatnicima benzinske osjećamo se dobrodošlo. Isti taj osjećaj pratio nas je cijelim našim boravkom u Crnoj Gori ali više o tome nešto kasnije.
Krećemo dalje obalom a cilj je Kotor. Stajemo u Kumboru da nešto pojedemo. Biramo između obližnjeg restorana i pizzerije i većina kaže idemo na pizzu. Sjedamo u pizzeriu Verdi i naručujemo, vidi se da smo stranci iako vjerujem da nije uvijek lako zaključiti odakle smo jer često se ni mi sami među sobom ne razumijemo. Goga i Džebeljo pričaju svojim karakterističnim otočkim dijalektom (rapski), Edo međimurskim, Antonio zagrebačkim, Zoran nekom mješavinom hrvatskog i slovenskog i ja sa svojim štokavskim slavonskim… Pa sad ti zaključi tko smo i odakle smo. Ipak odaju nas majice i dukse s natpisom MOTO TRIP CROATIA.
Na odlasku nas mlada konobarica odakle smo i kakve motore vozimo. Malo se gledamo zađučeđeno a ona nam dalje govori da i ona vozi Kawasaki Ninju 250. Naravno to odmah daje novu dimenziju ovom susretu. Ali tek što smo otišli od tamo uskoro mi stižu poruke. Već se u Podgorici zna da smo ušli u Crnu Goru! Kako? Cura pozna Jovanu, predsjednicu ženskog moto kluba Ladies iz Podgorice i zna da je bila na Rabu na moto eventu, i javlja joj da smo upravo bili kod nje u pizzeriji… Svijet je stvarno mali, ili samo Crna Gora?
Nastavljamo dalje obalom i uskoro stižemo do mjesta Risan i tamo opet klasika; fotografiranje, Goga lupa selfije… ništa novo. Mladić i djevojka koji su se našli na tom mjestu i također kao i mi uživali u pogledu, vidjevši naše registracije govore nam da obavezno odemo do obližnjeg Perasta i da se na otočiću ispred mjesta nalazi katolička crkva Gospe od Škrpjela.
Naime, otok i katolička kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Na hridi (škrpjelu) ispred Perasta braća Martešići su 22. srpnja 1452. pronašli Gospinu sliku. Peraštani su tijekom stoljeća nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećali površinu otoka. Već u 15. st. na hridi je podignuta kapelica, u koju je stavljena Gospina slika. Do početka 17. st. potopljeno je stotinjak brodova, među kojima je bilo i zarobljenih turskih lađa. Nasipanje je trajalo 250 godina. Crkvu povjesničari umjetnosti nazivaju “Hrvatska Sikstina”. U doba najvećeg pomorskog uspona grad je sredinom 18. stoljeća imao 1.643 stanovnika, gotovo isključivo Hrvata katolika. Po popisu stanovništva iz 1910. godine grad je bez vojničkog stanovništva imao 430 stanovnika, od čega je bilo 305 Hrvata katolika. Godine 2005. Perast je imao oko 360 stalnih stanovnika, od kojih je oko 100 Hrvata katolika.
O Perastu i općenito o Hrvatima u Boki Kotorskoj planiram raditi jednu posebnu reportažu u sklopu serije reportaža o Hrvatima izvan Hrvatske, i iskreno se nadam da će to biti već idućeg proljeća.
Na žalost ovoga puta nismo imali vremena za to i samo smo prošli kroz Perast prema Kotoru.
Nastavljamo dalje i ubrzo stižemo u Kotor. Prolazimo kroz centar i idemo u Muo, mjesto gdje smo rezervirali smještaj. Inače za one koji nisu nikada bili ili nisu ni vidjeli kako izlgeda bokokotorski zaljev predlažem da pogledaju kartu i da vide zašto je to mjesto stoljećima strateški važno doslovno svima. Kotor je u kotlini a okružuju ga strme litice sa svih strana što mu daje jednu posebnu čar nekog skrivenog i tajanstvenog svijeta. U ovome zaljevu se mogu skriti mnogi ratni brodovi, naročito u prošlosti dok nije bilo ovog današnjeg naoružanja i tehnologije.
Smjestili smo se u apartmanima odmah uz more s pogledom preko zaljeva na stari grad Kotor. Opet tuširanje, odmor pa lagana šetnjica do 2 km udaljenog centra. Nakon dva dana na motorima šetnja dobro dođe.
Dolazimo u centar i kroz gradska vrata ulazimo u stari grad gdje nas dočekuje trg i terase kafića i restorana, isto kao i kod nas na obali u bilo kojem turističkom mjestu. Ugledamo na trgu postavljenu pozornicu i band koji se upravo uštimava. Saznajemo da kasnije slijedi koncert sarajevske grupe Letu Štuke. Bolje nije moglo. Kreću runde piva i lagana šetnjica do grada pretvara se u pravi izlazak a mi mislimo na neke naše koji su sada trebali biti s nama, a na žalost nisu. A kraj je 9. mjeseca, trg je pun, turista koliko hoćeš… kod nas su već zaboravili da je bila sezona.
Subota – VOŽNJA PO CRNOJ GORI
Subora u jutro na rivi u Kotoru. Riva puna motora, među njima i naši… Tražimo pekaru da nešto pojedemo uz kavu ali ni jedna ne radi iako je već 8 sati. Kažu nam – rano je. Pekare se oko 9 otvaraju. Odmah sam se sjetio svih onih viceva o crnogorcima.
Čekamo da iz Podgorice stignu Jovana i Dragana, cure iz ženskog moto kluba Ladies. Bile su na Rabu na moto eventu za žene. S njima stiže i muška pratnja, Miki i Žarko. Nakon dolaska, pozdravljanja i upoznavanja s dečkima, a onda i razmjene poklona, sjedamo još na jednu kavu i malo razgovora pa ćemo krenuti. Ekipa je došla ne samo da nas pozdravi i da se malo podruže s nama, nego su taj dan odvojili za nas, ali se, kasnije će se pokazati, maksimalno potrudili biti pravi domaćini.
Krećemo iz Kotora prema selu Njeguši koje se nalazi na vrhu, u nacionalnom parku Lovćen. Inače Njeguši su i rodno selo Petra II. Petrovića Njegoša. Mi malo stariji koji smo dio svoga školovanja proveli u onoj bivšoj državi sjećamo se tih povijesnih osoba o kojima se učilo. Njegoš je poznat kao crnogorski vladika i pjesnik (Njeguši, 1. XI. 1813 – Cetinje, 19. X. 1851). Crkvenu i svjetovnu vlast u Crnoj Gori preuzeo 1830.i ubrzo je započeo reformirati upravu. U potpunosti je proveo centralizaciju državne vlasti, osnovao Praviteljstvujušči senat kao vrhovni zemaljski sud, ukinuo guvernadurstvo, uveo kapetanske sudove i u svojim je rukama ujedinjavao zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Senat, gvardija i perjanici postali su prva stalna tijela središnje državne vlasti u Crnoj Gori. U Cetinju je osnovao (1834) tiskaru i otvorio prvu školu u slobodnom dijelu Crne Gore, putovao u Rusiju, gdje je zavladičen. U Cetinju je 1838. podignuo novi dvor (Biljarda), u kojem je tada zasjedao i Senat. Postigao je s Austrijom sporazum o razgraničenju kojim je osigurao granice Crne Gore. Oslanjajući se na Rusiju, postigao je razmjernu samostalnost od Osmanskoga Carstva.
1828. počeo je pisati epske pjesme o sukobima Crnogoraca. Nakon povratka iz Rusije nastala su mu stihovana epska djela o povijesnim zbivanjima, osobama i događajima: Glas kamenštaka, Pustinjak cetinjski, Lijek jarosti turske, Svobodijada, Kula Đurišića i čardak Aleksića. „Gorski vijenac“ ispjevan u epskom desetercu, himna je herojstvu, borbi i slobodi kao oblicima identiteta crnogorskoga naroda i vjerojatno najpoznatije Njegoševo djelo.
Do Njeguša vode poznate serpentine, točno njih 28. Uska je to planinska cesta kojom jedva može proći jedan auto, ali ipak je dvosmjerno i ako vam iz suprotnog smjera naiđe autobus ili neki kamper, čuvajte se.
Inače, taj stari put od Kotora do Lovćena, serpentine ili, kako Bokelji kažu, kanice, krije legendu o jednoj ljubavi. Naime, postoji serpentina u obliku slova M. Kako se priča, mladi inženjer Josip Slade-Šilović, Hrvat iz Trogira, na poziv knjaza Nikole došao je u Crnu Goru nakon Berlinskog kongresa 1878. da projektira suvremeni put za kola od Kotora do Cetinja. Izgradnja puta započela je 1878. godine, a završena 1884. Put se proteže ivicom Nacionalnog parka Lovćen i očuvan je gotovo u cijelosti u izvornom obliku. Najpoznatiji je po svojih 28 oštrih krivina, odnosno serpentina (kanica).
Ovaj projektant iz Trogira bio je kasnije i dvorski graditelj, a slovom M pokazao je navodno svoju tajnu ljubav prema crnogorskoj kneginji Mileni. Crnogorski pisac Jovan J. Martinović prenio je i šalu Cetinjana koja je nastala na račun ovog slova M.: „A zamisli da se u nefalju zaljubio u princezu Olgu, ovi put se ne bi završava’ bez gusala!“
Nastavljamo dalje i uskoro ulazimo u Nacionalni park Lovćen, a ubrzo nakon toga dolazimo i do stanice za žičaru izgrađenu prošle godine koja vodi od Kotora do vrha na Lovćenu. Uz žičaru izgrađena je i „staza za bob“ alpski coaster. Tek tamo na mjestu gdje pristaje i od kuda kreće žičara imate osjećaj da ste na nebu! Prekrasan vanjski prostor za sjedenje kao u nebeskim vrtovima, mjesta za fotografiranje sa vrhovima planina iza leđa, a oblaci koji su se taj dan malo spustili iako su zaklanjali pogled, davali su osjećaj nekog posebno mjesta, kao da smo na Olimpu.
Nakon toga odlazimo prema Njegoševom mauzoleju na vrhu Lovćena. Impresivno zdanje izgrađeno po nacrtima hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Do mauzoleja vode stepenice a onda i tunel sa stepeništem probijen u masivu Lovćena. Vidjevši koliko je potrebno penjanja do tamo odustali smo od tog poduhvata u moto opremi, ali sam sebi sam obećao da ću se i ovdje vratiti.
Nastavljamo dalje prema 20 km udaljenom Cetinju. Gledajući ranije na karti, mislio sam da je Cetinje neka pustoš, kamenjar… i da se tamo nema što vidjeti. Iako sam itekako bio svjestan njegove važnosti u povijesti Crne Gore i u nacionalnom identitetu crnogoraca. Međutim ulaskom u Cetinje shvatio sam koliko sam pogriješio. Kroz centar grada vodila je uska avenija sa gustim drvoredom i stablima koja se natkrivaju iznad ulice. Parkirali smo motore na nekom parkingu i ušli u centar u pješačku zonu. Ručali smo u konobi Korzo, u neposrednoj blizini Dvorskog trga. Nakon ručka odlazimo u obližnji kafić a nas produžujemo u makar brzinski obilazak cetinjskih znamenitosti; spomenik Ivanu Crnojeviću, muzej kralja Nikole, Biljarda, Cetinjski manastir… Ovo malo od Cetinja što sam vidio ostavilo je na mene baš dubok dojam. Osjeća se ta neka posebna i drugačija „vibra“ a samo mjesto djeluje malo uspavano i kao da je zapelo u nekom drugom vremenu. Ali nikako ne u negativnom kontekstu, čak naprotiv!
Cetinje je povijesno središte crnogorske nacije. Utemeljio ga je 1482. crnogorski vladar Ivan Crnojević. Grad je smješten u podnožju Lovćena, između Boke kotorske, Skadarskog jezera i Jadranskog mora. Za vrijeme vladavine Nikole I Petrovića Cetinje doživljava ubrzan razvitak. Grade se Djevojački Institut, Kazalište (Zetski Dom) i hotel, a od međunarodnog priznanja Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878-e u gradu se otvaraju brojna diplomatska predstavništva, od kojih se arhitekturom posebno ističu francusko, rusko i talijansko veleposlanstvo.
Tokom devedesetih godina prošlog stoljeća Cetinje je bilo jedan od simbola otpora Miloševićevom režimu i uporište borbe za obnovu državnosti Crne Gore.
Vrijeme ide i moramo poći dalje. Imamo rezerviran smještaj u Danilovgradu a do njega je oko 50 km a već je kasno popodne. Miki, Dragana, Jovana i Žarko opet preuzimaju ulogu naših domaćina i pratitelja i sprovode nas preko Podgorice skroz do Danilovgrada.
Dolazimo do kuće u kojoj smo smješteni, domaćini nas čekaju. Jedan u dvorištu a drugi na terasi snima mobitelom naš dolazak. Vjerojatno smo im prvi bajkeri gosti… ako ne prvi bajkeri, onda prvi bajkeri iz Hrvatske sigurno.
Ne znamo još što ćemo sutra, ovisi nam o vremenskoj prognozi. Ako bude kiše ostajemo još jedan dan da odmorimo pa ćemo onda dalje, ali ako ne bude kiše sutra idemo prema BiH.
Pozdravljamo se s curama iz ŽMK Ladies i dečkima iz pratnje. Odlični su kao bajkeri i isto tako kao ljudi. Dirnuli su me s te ljudske strane i sada mogu već govoriti sa svoje strane o njima kao o dragim prijateljima. Nadam se da nas u budućnosti čeka još puno druženja i zajedničkih vožnji. Ekipa, super ste, pozdravljam vas!
Nedjelja – ZOV JANJETINE
Sinoć se kiša opet dobro ispadala ali svanulo je sunčano jutro. Pijemo kavu na terasi i dogovaramo što dalje. Dio ekipe bi se spustio opet prema Hrvatskoj i obalom se vratio kući a drugi dio želi dalje. Vremenska prognoza kaže da bi u BiH slijedeća noć mogla biti vrlo hladna, čak blizu nule…
Dogovor je pao; svi idemo zajedno preko Nikšića prema BiH i ući ćemo kod Bileće (istočna Hercegovina) i onda svi skupa idemo do Stolca. Tamo se dijelimo i Goga, Džebeljo i Edo idu prema Čapljini i onda se spuštaju prema Makarskoj a Zoran, Antonio i ja nastavljamo preko Mostara do Jablanice. Meni se ne žuri kući i želim još odvoziti neke zacrtane rute. Jablanica je jedna od njih. Svaka čast povijesnim događajima na tome području ali zov jablaničke janjetine je itekako snažan! Naime, desetljećima se staje u Jablanicu na janjetinu, a kako nisam ovdje bio upravo desetljećima, bila je ovo savršena prilika za to.
I krenuli smo. Vozimo preko Nikšića prema granici. Svi kažu da je bolja cesta preko Trebinja, ali eto ja sam izabrao Bileću… Cesta u BiH tak- tako, uglavnom loša, pogotovo u tm dijelu oko Bileće. Kada se dođe do Stolca onda je to sasvim druga priča. U Stolcu se pozdravljamo i masnim burekom brišemo suze… Ekipa odlazi prema Čapljini a mi prema Mostaru. Od kad smo krenuli i Danilovgrada stalno puše neki jak vjetar. Isto se nastavlja i kroz BiH, pogotovo na putu od Mostara do Jablanice.
Cesta prema Jablanici jedna od najljepših! Vijuga uz Neretvu kroz dolinu… prekrasni prizori. Popodne stižemo u Jablanicu, vrijeme je oblačno a temperatura već osjetno niža. Tražimo restoran Zdrava Voda. Znam daj e to sve komercijala i da ima boljih ali ovo je tipično turistička komercijala, i idemo baš tu, makar se pokajali.
Stajemo na parkingu restorana, gužva je… sve moguće nacije snimaju i fotografiraju janjce koji se vrte na ražnju a pokreće ih voda… Zdrava voda.
Nakon ručka odlazimo potražiti smještaj, U blizini je motel, uredan čist, toplo, tv sa stotinu programa…raj. Motori čak smješteni u garaži, u jutro nas čeka doručak. Raj.
Nakon turširanja prošetamo do centra Jablanice i nađemo neki lokalni birc, kušamo Sarajevsko i Tuzlansko pivo. Lagani ugodni razgovori uz hladnu pivu prije spavanja dok u blizini huči Neretva…
Ponedjeljak – KUĆI PREKO PLANINA
Nedjelja je 6.30 h u jutro. Izlazim na balkon sobe i odmah u trenu shvatim da nas čeka vrlo zanimljiv dan na motoru. Bilo je poprilično svježe. Brže se vraćam u sobu, i uskačem u topli krevet. Gledam na mobitel, piše +3C. Još malo se izležavam a onda krećem u restoran na doručak. Uskoro stižu Zoran i Antonio. Uz doručak i kavu dovaramo što ćemo… Dogovorili smo da idemo do centra i do srušenog mosta na Neretvi, pogledati i fotografirati lokaciju poznate bitke iz 2. svjetskog rata pa ćemo dalje. A to dalje značilo je cestom od Jablanice prema Posušju. Dečki ne shvaćaju što to znači pa im objašnjavam; Moramo preko planine. U međuvremenu se temperatura u Jablanici podigla na nekih +10C ali gore u planini… Moramo preko Doljana i Sovića pa kroz Sovićka vrata u Park prirode Blidinje. Sama činjenica da prolazimo kroz Ski centar Blidinje na 1200 m/nv dovoljno govori. Ali što je to za ovakve momke??
Krećemo iz Jablanice oko 9.00 h i počinjemo uspon na planinu Čvrsnicu. Cesta je ok, tipična planinska i krivudava ali sasvim solidna za vožnju. Stajemo u selu Doljani kod spomenika i nakon par fotografija nastavljamo dalje. Nakon otprilike 10-15 min stižemo do vrha, do Sovićkih vrata. Tu stajemo napraviti par fotografija i diviti se platou ispred nas. Bio je to park prirode Blidinje. Dalje se cesta spušta preko Risovca i Blidnjskog jezera prema Tomislavgradu pa dalje prema graničnom prijelazu Kamensko.
Priroda je prekrasna ali ogromne količine plastičnog otpada su me šokirali. Kontejnera i kanti za smeće nema, ali to nikako ne opravdava one koji to smeće bacaju. Ostavi smeće u autu pa ga istovari kada dođeš kući a ne ovako…
Nakon malo brže vožnje ovim dugim ravnim cestama stižemo do granice pa onda i do Trilja. Tu se pozdravljamo s Antoniom koji odlazi prema Trogiru vratiti unajmljeni motocikl a Zoran i ja nastavljamo prema Sinju, pa onda do Drniša. Spuštamo se u Zaton ispod šibenskog mosta nešto pojesti pa nastavljamo dalje zaleđem prema Benkovcu, i Maslenici. U Starigrad Paklenici ponovo srećemo Godu i Džebelja jer oni lagano napreduju magistralom. Zoran juri dalje jer on mora još danas stići u Kopar a nas troje produžujemo prema Rabu i stižemo na trajekt u 16.30. A još jutros u 9.00 smrzavao sam se u Jablanici.
OSVRT
Bila je ovo dobra vožnja s jako dobrim ljudima. Vožnja je to koja se pamti cijeli život bez obzira koliko ih odvoziš…
Moji osobni dojmovi o Crnoj Gori su jako pozitivni iako sam bio kratko u njoj. Svi susreti s ljudima na benzinskoj pumpi, u trgovinama, na ulici, u kafićima itd. isključivo su pozitivni. U nekim mjestima gdje možda hrvatski bajkeri nisu baš nešto što se viđa, ljudi su nam prilazili iznenađeno i govorili nam: Pa dobro nam došli!
Još jednom moram spomenuti Jovanu, Draganu, Mikija i Žarka. Predivni ljudi koji otvorenog srca prilaze i daju svoju ljudskost. Nadam se da smo istom mjerom uzvratili i da su to osjetili.
Pišem ovo cijelo popodne… ne znam jesam li se već malo izgubio u ovako dugom tekstu. Mislim da će samo najhrabriji pročitati ovo do kraja. Vani dosadna kiša žubori a ja mislim na svog Triumpha u garaži. Opran, sređen i rasedlan sigurno sada mašta o ovih 1500 km koji smo prošli u par dana i jedva čeka da mu stavim kofere i izvezem van.
Tekst i foto: Dražen Kasprek
U nastavku pogledajte cijelu fotogaleriju od gotovo 200 fotografija!
