Milovo sam garave i plave…

Bila je, mislim,1988.g kada nam je jednog dana razrednica u TOC “Đuro Đaković” u Sl. Brodu najavila dolazak glumca Ive Gregurevića u našu školu i njegovu predstavu u kojoj će nam prikazati dio iz romana Ivana Kozarca „Đuka Begović“. Kao i svaki drugi srednjoškolac možete misliti koliko sam bio oduševljen nekakvom predstavom, osim ako ćemo sjediti negdje u blizini neke od školskih simpatija. A predstava k’o predstava, vjerojatno će biti duga i dosadna. I tako došao trenutak da odemo u amfiteatar i pogledamo tog glumca i njegovu dosadnu monodramu. E pa sve ono što sam ja očekivao, nije se dogodilo, a u akustičnom amfiteatru dogodila se moja prva predstava u živo i još sam bio te sreće da gledam jednog od najvećih legendi hrvatskog glumišta.

Stajao je Ivo ispred nas školaraca poredanih oko njega u amfiteatru, odjeven u slavonsku odjeću koja je prikazivala slavonca s kraja 19. i početka 20. stoljeća; štofene hlače, visoke kožne čizme, bijela košulja i preko nje „reklja“ slavonska tradicijska jakna koja je bila univerzalni dio odjeće koji se koristi u raznim situacijama, od svakodnevih radova, do vojnih graničarskih pohoda. I naravno, na glavi slavonski šešir, a u ruci moćni veliki crni bič. I krenuo je Ivo grlovito glumeći i pucajući bičem a mi klinci koji tada nismo imali mobitele da to zabilježimo, poluotvorenih usta gledali smo u to umjetničko djelo, kako pisca Kozarca tako i glumca Gregurevića. Nakon predstave iako možda nismo dobro ni shvatili o čemu se radi, izlazili smo u tišini iz amfiteatra pod očitim dojmom onoga čemu smo upravo prisustvovali.

Ivan Kozarac napisao je roman „Đuka Begović“ koji vjerno prenosi život u Slavoniji krajem 19. i početkom 20. stoljeća i u kojem se govori bez uljepšavanja o svim segmentima tadašnjeg života; o moralnim i etičkim pitanjima, patrijahalnom odnosu u obitelji, podređenoj ulozi žena, strogom odgoju, ekonomskoj situaciji, teškom fizičkom radu, ali i o lokalnim barabama i bećarima, pijančevanju i ljubovanju, pa i nevjeri i tek probuđenom erosu mladih djevojaka koje su u tako strogom okruženju morale pronaći način svog izričaja.

Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima 8. veljače 1885.g. u siromašnoj obitelji oca Nikole i majke Stane u vinkovačkom najstarijem naselju Krnjaš. Inače Krnjaš je lijeva i višlja obala Bosuta, a ujedno i bogato arheološko nalazište iz različitih perioda. Otac Nikola umro je 1898.g. a Ivan tada napušta gimnazijsko obrazovanje i počinje raditi kao pisarski vježbenik u Kotarskom sudu u Vinkovcima. Već 1902. g. objavljuje svoju prvu pjesmu a 1903.g. obolio je od tada neizlječive bolesti sušice. U periodu od 1902. pa do 16. studenog 1910. kada je umro, u samo osam godina stvaralaštva i do samo 25. godine svog života napisao je nekoliko velikih djela kao što su roman “Đuka Begović” i pjesma “Milovo sam Garave i plave”. Upravo ta pjesma danas je poznata po izvedbi raznih tamburaša a najpoznatija možda po izvedbi legendarnog pjevača Zvonka Bogdana. Ista pjesma pjevana je već u rovovima tokom 1. svjetskog rata od strane hrvatskih vojnika iako se tada mislilo da je riječ o narodnoj pjesmi.

1911.g. posthumno su objavljene „Pjesme“ u Splitu, „Izabrane pripovijetke“ u Vinkovcima, roman Đuka Begović u Zagrebu. Nemoguće je ne postaviti si pitanje kakva bi djela napisao ovaj pisac da je uspio poživiti puno duže od ovih 25 godina? Uskoro se obilježava 113 godina od smrti ovog velikog hrvatskog književnika pa kako mu se odužiti makar malo nego objaviti jednu ovakvu reportažicu o njemu? Međutim, kao i sve dosadašnje reportaže trebala bi i ova vas čitatelje potaknuti da i vi učinite isto što i ja, odnosno da odete do Vinkovaca, do obala mirnog i pitomog Bosuta i u naselju Krnjaš potražite rodnu kuću Ivana Kozarca. Kada dođete tamo onda ćete saznati još nešto zanimljivo ali i vidjeti puno toga što niste očekivali.

U istom naselju Krnjaš živjela je i Marija Kozarac, rođena 1886.g. Marija i Ivan bili su vršnjaci i često su se kao djeca družili, a kako su odrastali tako se među njima počelo rađati i nešto više. Međutim, siromašni mladić obolio od sušice i uz to rođak u trećem koljenu, nikako nije bio dobra prilika za Mariju, pa je ta ljubav između njih ostala nerealizirana. Marija se udala i rodila troje djece a Ivan je kao što rekoh, umro od sušice u 25. godini života. Marija je doživjela 93. godine i umrla 1979. godine, a nakon njene smrti u molitveniku koji je uvijek imala uz sebe pronađena je fotografija Ivana Kozarca….

Zbog ove ljubavne priče slavonskih Romea i Julije, ispred rodne kuće Ivana Kozarca postavljen je spomenik ovoj nerealiziranoj ljubavi u obliku dvoje mladih koji sjede na klupi pored Bosuta i drže se za ruke. Neki dežurni kritičari kažu da je bilo nemoguće u to vrijeme da dvoje sjede tako i drže se za ruke, ali zagovornici ovog spomenika kažu da bez obzira na sve Marija i Ivan zaslužili su da makar sada kada ih više nema, sjede pored Bosuta i da to bude spomenik njihovoj nesretnoj ljubavi.

Mislio sam da se iza rodne kuće Ivana Kozarca „krije“ neka tipična priča i da je lokalna vlast uredila rodnu kuću, da je to na neki način muzejski prostor, da se plaća ulaznica i da sredstva idu za održavanje kuće itd. Međutim, pripremajući se za ovu reportažu doznao sam da je priča o rodnoj kući sve samo ne tipična. Naime, Bosiljko i Katarina Stanić 2004. godina kupuju staru i derutnu kuću Ivana Kozarca u potrazi za mjestom gdje bi sebi izgradili dom. U drugom djelu velikog dvorišta grade si obiteljsku kuću a rodnu kuću pisca žele renovirati i sačuvati za nove generacije na ponos vinkovačkom i slavonskom kraju.

Moj, a i vaš izlet do Vinkovaca i rodne kuće ne završava dolaskom tamo nego tek tada počinje jedno novo putovanje kroz koje će vas provesti gospođa Katarina.

Kada su Katarina i Bosiljko zatražili pomoć stručnjaka oko obnove stare kuće ispalo je da je staru i vlažnu derutnu kuću najbolje srušiti i izgraditi novu na osnovu izgleda sa stare razglednice iz 1910.g. i uz dozvolu konzervatorskog odjela to su i učinili. Međutim, stvar se dodatno zakomplicirala jer je na mjestu kuće pronađeno pravo arheološko blago, nekoliko grobova iz različitih perioda; sve od 5700.g. prije Krista, pa do rimskih grobova iz doba Cibalie.

Ne želeći takvo blago opet zakopati vlasnici se u dogovoru sa arheolozima i drugim stručnjacima odlučuju na neobičan potez: nova kuća izgrađena kao autentična građevina iz 1910.g. i uređena iznutra sa autentičnim namještajem i stvarima, dobiva i stakleni pod ispod kojeg se nalaze lutke sa točnim položajem u kojem su pronađene osobe iz grobova. Lutkama koje „glume“ osobe iz grobova dodana je odjeća primjerena za vrijeme iz kojeg jesu, pa sve skupa izgleda kao jedan vremeplov koji prikazuje kontinuitet življenja i umirenja na obali Bosuta.

Ukoliko se odlučite za posjet obavezno prvo kontaktirajte gospođu Katarinu jer kuća je zatvorena i otvara se u slučaju posjete pojedinaca i grupa. Ulaz se ne plaća ali s obzirom da Katarina i njen suprug sve sami financiraju bilo bi lijepo da u škrabicu na ulazu ostavite neku svoju donaciju. Kontakt imate na službenoj web stranici Rodna kuća Ivana Kozarca. 

Slušajući gospođu Katarinu kako sa žarom priča o počecima ove ideje, realizaciji, problemima s kojima su se susretali i sada sa raznim dežurnim kritičarima i dušebrižnicima koji imaju nešto protiv, pomislih kako je to u svemu kod nas u Hrvatskoj. Kada god se netko uhvati nekog posla, pokrene i napravi nešto, u sve uloži svoj trud, svoj novac, svoju energiju i ljubav, uvijek se nađu oni koji nikada ništa nisu učinili i koji imaju potrebu to kritizirati i pljuvati. Ali i to je pokazatelj da dobro radite jer kako u Slavoniji kažu; Za dobrim konjem prašina se diže…

Gledajući fotografije na panou koje prikazuju slavonca obučenog u “reklju”, tradicijsku slavonsku jaknu koja na rubovima rukava ima prepoznatljivi vez sa crvenim trešanjama odlučih gospođi Katarini pokazati nešto što vjerojatno nije nikada vidjela. Naime, kao rođeni Slavonac sa velikom ljubavi u sebi prema Slavoniji, a koji evo sada već duži period svog života živi izvan Slavonije nego što sam živio u njoj, oko zapešća desne ruke istetovirao sam upravo taj prepoznatljivi slavonski vez sa reklje… Kažu da tetovaže moraju imati značenje a moje imaju. Slavonske reklje imaju više motiva a svaki od tih motiva predstavlja jedno područje u Slavoniji. Naime, u vrijeme vojne krajine seljaci koji su pozivani u vojnu službu kada je bila opasnost od osmanlijskih upada, nosili su reklje kao dio uniforme a svoju pripadnost su pokazivali vezom na rukavima i struku. Konkretno, moja tetovaža prikazuje vez trešnje koji je oznaka za područje od Slavonskog Broda do Štitara. Da je na šarama bio ružmarin značilo bi to da su iz vinkovačkog kraja, a šare u obliku srca nose se od Ivankova do Mikanovaca.

U svakome slučaju obavezno se provozajte do Vinkovaca, prošetajte obalom pitomog Bosuta, upoznajte se sa djelima Ivana Kozarca… Pročitajte jedan od najboljih romana hrvatskog književnog stvaralaštva „Đuku Begovića“, poslušajte prekrasnu pjesmu „Milovo sam garave i plave“ i pogledajte pravi slavonski vremeplov u obliku rodne kuće Ivana Kozarca.

Milovo sam garave i plave

Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe – to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.

Tarabe sam rad’ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti

Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje

Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.

 (Ivan Kozarac)

 

Tekst i foto: Dražen Kasprek