Moto Trip Croatia Portal udruge Moto Trip Croatia
Prošlo je dosta vremena od kada sam prošli puta bio na moru, oko pet i pol godina. Svo to vrijeme sam razmišljao hoću li biti u mogućnosti otići na more zbog obveza, financija i raznih okolnosti na koje većina od nas ne može utjecati. Koliko god voljeli svoj rodni grad, selo, dođe čovjeku da se malo makne od već poznatih podražaja, zvukova, oblika, mirisa. Odlučio sam spojiti strast vožnje motocikla, sol i sunce u jedan prekrasan doživljaj. Planeti su se poslagali, karte posložile i u obliku dva dana putovanja motociklom, dva dana odmora na prekrasnom Rabu. Skrojen je plan za uživanje bez stresa. Plan je bio jednostavan; jedan motocikl, vozač, suvozačica i nešto stvari, light putovanje i odmor.
Dan, dva prije puta motocikl je bio spreman za put, novo ulje, filteri, ozračene kočnice, ulje u kočnicama, gume nove, lanac podmazan, dotegnut, Suzana spremna. Onaj dio putovati “light” je došao na kušnju dan ranije, od osnovnih stvari koje su neophodne, sitan alat, osnovna odjeća, dokumenti, preraslo je pripremu za putovanje u Mordor. Na kraju je ispalo da mi sve treba, za svaki slučaj, puna pretrpana tank torba koju drži mrežica povezana na rezervoar, a sa bočnih strana pretrpani džepovi i dodatne torbice, pretrpan centralni kofer. Ovoga, ljudi, nema ni kod švercera kokaina u Brazilu. Tek kada mi je Jelena poslala poruku da ona nosi samo jedan ruksak i manji ruksak za na leđa, bilo mi je jasno da bih posramio dobar dio turista što dolaze svake godine na more sa pretrpanim automobilima. Pola stvari sam izbacio van i ostavio sebe na milost i ne milost što ako mi zatreba. Večera i navijanje sata za ujutro.
Jutro je 30.05., od silnog uzbuđenja nisam ni doručkovao, ne osjećam glad, žeđ, nije mi ništa. Provjeravam još jednom Suzanu i sve povezano na njoj. Oblačim na sebe opremu pozdravljam se sa ekipom koja ostaje kod kuće i pravac po Jelenu. Na odredištu je bila potrebna mala revizija rasporeda i sinkronizacije stvari gdje će što biti pošto sada ima stvari za dvoje, tu je moja vještina igranja tetrisa i gledanje horor filmova došla na kušnju. Tetrisa jer sam stvari u tank torbi stavljao da se slažu po oblicima, a horora jer sam manijački stavljao (kao da ju davim) preko tank torbe najlon protiv kiše pošto je zip pukao jer sam ju maksimalno pretrpao. Izvukla mi se do ispod vrata u visinu. Nakon kratke ali iscrpne borbe sa stvarima, trebalo se okrijepiti, sjeli smo na Suzanu u 9 i sitno. Planirana ruta nam je bila selima, gradovima, puteljcima i svemu što nije autocesta, imali smo cijeli dan da dođemo do mora. Odličan osjećaj, toplo jutro, vozimo, sunce, prekrasno vrijeme, praznik je Tijelova i Dana Državnosti i nema toliko vozila na cesti. Prolazimo selima, pa grad Đakovo, Vrpolje i dalje na Novu Gradišku. Tu dolazi do prvih problema. Kako prolazimo kroz sela svi roštiljaju, kuhaju čobanac, te nas ti mirisi omamljuju, doslovno iz svakog dvorišta, dogovorili smo se da bi mogli ako bude gadno i neizdrživo samo ljudima upasti u dvorište. No nije to niti jedina prepreka, u svakom selu nas zaustavlja i kolona ljudi koja ide na misu. Tu se naravno promet zaustavlja na određeno vrijeme, te u toj silnoj opremi od kože i tekstila doslovno gorimo na suncu.
Ponovno putujemo, nešto smo ubrzali tempo i prva pauza Nova Gradiška, sjedamo na kavu, jedemo sendviče koje je Jelena pripremila, malo razmišljamo o roštilju, nešto o čobancu, a najmanje o ruti kojom dalje. Izbor je pao, Popovača, Sisak, Petrinja, Glina te restoran Brioni gdje smo trebali ručati, razraditi gdje dalje i gas. Pijemo kavu, sok, kad opet zvona, ovaj puta kolona ljudi iz crkve opet prolazi pored nas, čekamo da se put raščisti te nastavljamo dalje. Prolazimo kroz Sisak, Petrinju, i okolna mjesta, osjećamo tugu i ljutnju, četiri godine su prošle od toga potresa 2020. ljudi još uvijek žive po Caritas-ovim kontejnerima, kuće su im još uvijek povezane trakama, neke skele su dignute po zgradama, no baš izgleda kao da je vrijeme stalo toga dana. Možda sam u krivu no ne izgleda mi nikako dobro ni lijepo ni ugodno prolaziti tamo znajući da dok ja idem na more netko sjedi ispred svoje kuće pored kontejnera i ništa se oko tog pitanja ne radi.
Oblači se dosta, grmi i u Glini nas hvata pljusak, mijenjamo plan i vozimo prema Karlovcu gdje se planiramo spustiti prema moru. Do Karlovca smo se opušteno vozili iako nas je kiša baš oprala dobrano, stali smo se odmoriti, trebalo je benzina u rezervoar, javiti se ljudima gdje smo, cesta je bila loša na nekim dionicama puna šljunka, uz kišu i blato od radnih strojeva odluka je donesena da se Karlovac – Žuta Lokva prođe autocestom. Tako je i bilo, imali smo jednu pauzu gdje smo se malo okrijepili, nešto pojeli i nastavili put. Odvajamo se sa autoceste na naplatnoj postaji Žuta lokva i gas prema Vratniku. Tamo smo stali na sekundu kod hotela Vratnik samo da se divimo pogledu na prekrasno more, Senj i Tvrđavu Nehaj, koja je izgledala kao mala lego kockica na vrhu brda. Spuštamo se prema Senju, ovaj puta dolazi do iskušenja moja vještina pilotiranja te uspješno savladavamo sve serpentine. U Senju se uključujemo na Jadransku magistralu. Prekrasan pogled na more, cesta prekrasna, sunčano i toplo, puno motociklista. Nasuprot Lukova sam lupkao Jelenu laktom i pokazivo joj Goli otok gdje su politički neistomišljenici, bitange onoga sustava tuckali kamen, u biti otok i gdje god da pogledao kamen, i dvije tri zgrade upravnih organa.
Nakon četrdesetak minuta čiste uživancije spuštamo se desno za Stinicu na trajekt za Mišnjak – Rab. Tamo srećemo poznata lica, dosta ljudi se odlučilo dan ranije krenuti na put Raba. Najavljivali su u petak 31. loše vrijeme i kišu. Dolazimo napokon na Rab, vozimo prema centru grada i tu se polako zaljubljujem u Rab! Iako dolazim iz ravne Slavonije gdje ima dosta šuma i vegetacije razne, ali ljudi, Rab je prepun vegetacije. Očekivao sam suhozid, kamen, onaj grm koji bode, cvrčka, galeba i koje drvo masline. Sa istočne strane kada smo mu prilazili sa Jadranske magistrale vidio sam samo kamenje a ovo, ovo je prekrasno. Vozimo se prema gradu i sve više i više smo sretni. Mašemo svima, mašu nama, pomalo umorni spuštamo se na šetnicu, stajemo i odmah se raspremamo za kratku izvidnicu.
Rab je vrvio od ljudi, turista, bajkera, bajkerica, mirisi, boje, svijetla, privezani brodovi, kafići, restorani puni ljudi, motocikala na sve strane, ljudi pristižu. Pošto smo došli oko 19:30 brzo je padala noć te se odlazimo prijaviti u smještaj da se raspremimo. Za bazu i centar operacija biramo Kampor, Eufemija Restoran i sobe. Smještaj je odličan, vlasnici su divni jedni ljudi, hrana je vrhunska po jako, jako pristupačnim cijenama. Spremalo se taman nevrijeme i kiša kada je gazda ponudio svoju garažu, te premjestio svoj auto da mi možemo sigurno spremiti Suzanu. Za to sam neizmjerno zahvalan. Silazimo na večeru i porcije su bogate, jako ukusne i gazda svako malo donosi nešto ovako od njega, što za zub, što za grlo. Divni ljudi kažem opet.
31.05. smo odvojili za odmor i prijavu na 2. Int. Female Bikers event – MTC FELIX ARBA 2024. Susrećemo naše prijatelje iz Valpova, Osijeka, bilo je zaista lijepo vidjeti još OS tablica, poznatih lica, dobrih prijatelja. Džebeljo je legenda, meni najčešće promaknu ljudi kada su gužve, ne radim to namjerno no eto čovjek me je prvi skužio da se motam tamo oko ulaza u Dock 69, pozdravio me, popričao kratko te me kasnije oteo Jeleni da odem kod njega vidjeti garažu. Garaža je čudo za sebe, prepuna prišivka, postera, dijelova motocikala, u hladnjaku hladne pive, mjesto za sjesti, XJR 1300 parkiran kao u bikerski raj da ste došli. Oči ne mogu pratiti koliko svega ima, sitnih detalja, ukrasa. Svaka sitnica ima i priča svoju priču. Dobio sam na poklon prišivke i naljepnice, čovjek je živuća legenda. Ima svoj đir. Ljudina od čovjeka. U tim trenucima mi bude žao kako ja uvijek zaboravim izraditi koju prišivku da mogu kao zahvalu vratiti ljudima.
Na Rab se moram vratiti slijedeće godine pod obavezno, pripremljen ovaj puta. Taj cijeli dan smo se vrtili oko nekoliko lokacija, što za nazdraviti, što za pojesti. Prošetali smo onim uskim uličicama, što bih ja rekao zamka za turiste. Nema površine gdje nema nešto lijepo i zanimljivo za kupiti, pa tako i slatko. Jelena mi je morala ruke preko očiju stavljati kada smo prolazili pored trgovine sa gumenim bombonima, skoro pa smo tu na ručku završili. Izradili smo plan gdje ćemo što kupiti kada se budemo vraćali, praznih se ruku ne smijemo vratiti.
Brzo je došla noć te jedan dio nas je završio na Welcome Party-ju u Forum baru. Bilo je ludo, društvo su mi pravili Lorena, Marina, Martina, dobro smo se proveli, plesali smo, glupirali, upoznali neke nove prijatelje te kasnije pred kraj otišli svatko u svoj smještaj.
01.06. Dan D, prekrasno jutro i dan. Taj dan je toliko lijepo i sunčano bilo, kao da se znalo da na taj dan mora tako biti i druge nema. Od jutra je bilo gužve u gradu, motocikala prepuno, bajkerica, bajkera na sve strane. Trg sv. Kristofora je bio prepun motocikala, tek kada sam se popeo na binu shvatio sam u kojim je razmjerima ovaj event. Moto Show, prezentacije motocikala i testne vožnje, šatori, razni prodavači, ugostiteljski objekti puni ljudi. Doživljaj, nadam se da će ovo postati jako lijepa tradicija.
Oko 13h su cure krenule u defile, zvuk tih motocikala, vidjeti ih tako sve na okupu, srce bude puno. To je oko 200 cura na motociklima, mislim da ih dosad nigdje niste vidjeli toliko na jednom mjestu i oko 250 supportera tj. nas gostiju. Cure su otišle u defile a mi supporteri okrijepiti se, nešto pojesti, izgubili se ponovno po kamenim uličicama i ovaj puta me Jelena nije mogla zadržati pa sam kupio za 14 eura gumenih bombona, naravno nakon sat vremena me stomak bolio, ostatak sam nosio za Osijek.
Večer je brzo pala te smo uživali na Craft Beer i Rock Festu. Bilo je legendarno, Uz provjerenu ekipu, brutalno craft pivo iz Đakova Black Hat Craft Brewery uživali smo u Cota G4, Jelusick i Southern Crowd. Koncert je brutalan bio, ostali smo do samog kraja te umorni otišli kući jer nas je u nedjelju čekao dug put.
02.06. rano ujutro se pakujemo, spremamo za nazad, pijemo kavu sa gazdaricom, račune na nulu, gazda još spava. Šaljem poruke ljudima da odlazimo, idemo na brzinsku kavu pakiramo se i za Lopar na trajekt. Odlučili smo da putujemo preko Krka za Rijeku, autocestom do Karlovca. pa onda sva živa sela i gradove, skrenuti gore do Virovitice i za Osijek. Velika gužva je bila na trajektu i sama vožnja Lopar – Valbiska je trajala oko 90 minuta. Iskrcavamo se na Krk i pravac Adria Petrol po benzin i one fine sendviče trokut. Tu smo se malo okrijepili i podružili sa ekipom iz Slovenije koja se također vraća kući. Krenuli smo na Kikovicu da vidim Grobnik malo, nismo ulazili, samo smo ga gledali.
Spajamo se na autocestu, velika je gužva bila te su bile dvije kolone, jedna 7 km, druga 12 zbog prometnih nezgoda. Na Kupjaku smo prije tunela skrenuli na odmorište gdje smo bili oko sat vremena zbog prometne nezgode u tunelu. Krećemo ponovno te nakon 60-ak kilometara se odvajamo sa autoceste na Karlovac. Tu bez pauza i stajanja vozimo do Restorana Brioni gdje smo se došli okrijepiti i nešto pojesti. Na žalost bilo je samo za okrijepiti se, kuhinja se zatvorila malo prije nego što smo došli. Šteta. Krećemo dalje prema Kutini preko brda i dolina, doslovno nas je navigacija bacala na cestice širine pola jednoga traka pune šljunka i blata. U Kutinu dolazimo i stajemo u centar, Jelena mi je kupila Snickers i burek te sam se malo raspoložio. Prosječno smo pravili jednu pauzu svakih tri, tri i pol sata. Iz Kutine na Garešnicu, Grubišno Polje te za Viroviticu. Od Garešnice nas je kiša uhvatila i pustila nas tek pred Viroviticu. Viroviticu i Donji Miholjac smo proletjeli, počela je padati noć a na našoj istočnoj strani tj. sa Juga je dolazilo olujno nevrijeme i počelo je jako sijevati. Vodila se utrka. U Donji Miholjac na INU smo došli na parama, toliko smo se smijali, aplaudirali i vikali od sreće da nas je žena koja tamo radi zbunjeno gledala. Doslovno su nas dva tri malo jača otvaranja ručice gasa dijelila od guranja Suzukija teškog 245 kila bez imalo goriva i tereta oko 40 kila što smo vukli. Hoćemo li imati sreće da ne pokisnemo?
Dolazimo u Valpovo tu se i rastajem sa Jelenom, ispred kuće vadimo stvari, pozdravljamo se. Kad ona grmljavina i sijevanje dolazi sve bliže i bliže, oko 21h je, mrak je i počinje vjetar gadno puhati. Sjedam na Suzanu i gas. Na samom ulazu u Osijek otvara se nebo, tuča, prolom oblaka, imam još nekoliko kilometara do kuće, ulazim u grad, po cesti grane lete, ljudi trče, mislim si sve sam do sada proživio, nemoj samo ispred kuće da nešto bude. Stižem kući u 21:30 otvaram garažu i parkiram Suzanu.
Dolazi delegacija, sretni što me vide, ja sretan što Suzana nije više pokisla ili nešto gore. I evo nakon tri dana još uvijek pun dojmova pišem ovo. Presretan, srce puno, divne ljude sam upoznao, 1300 kilometara prošli, niti jedna sitnica da je bilo nešto loše. Prekrasna moja Hrvatska, prekrasni moji ljudi, od srca hvala svima koji su ta četiri dana pravili nama društvo, ljude koje smo upoznali, sreli. Jedno lijepo i divno iskustvo.
Tomislav Jurčević (Osijek)
(Photo: Tomislav Jurčević, Moto Trip Croatia)
