Senjski uskoci i Crvenokosa Zora

Pisati o senjskim uskocima vrlo je nezahvalan posao, jer zahvaljujući zapisima stranih diplomata iz 16. stoljeća gotovo da ne postoji nešto o njima što se već ne zna i što nije opisano u raznim knjigama, stručnim radovima i sl. Uskoci su toliko fascinantni da čak i ako vas ne zanimaju takve povijesne priče, čim čujete neku od bezbroj priča o njima oduševit će vas. Uskoci su jedinstvena pojava u povijesti kršćanskih naroda novoga vijeka.

Nisu bili ni posebno pleme niti pripadnici samo jednog naroda, već skupina ljudi pribjeglih u Senj iz različitih zemalja što leže na obalama Jadrana. Glavna preokupacija bila im je borba protiv Turaka pa iako nikada nisu prelazili brojku od oko tisuću vojnika i nisu predstavljali značajniju silu, svojim stalnim „ubadanjima“ dovodili su Turke do ludila. Za vrijeme tursko mletačkog rata, Mleci su uskoke puštali preko svoje zemlje da bi Turcima nanosili štetu. Međutim, nakon što je 1540.g. Venecija sklopila mir s Turcima i nakon što je krenula trgovina između dojučerašnjih neprijatelja uskoci su postali problem. Iz tog doba postali su nadaleko poznati uskočki napadi na mletačke brodove. Bili su to brzi i lukavi napadi a uskoci su se često služili raznim domišljatim načinima borbe, prerušavanjem u žene, korištenje bure kao saveznika itd.

Stara uzrečica iz tog vremena kaže: „Čuvaj senjske bure i brkate cure“, a brkate cure nisu bile žene s brkovima, već su to bili uskoci koji su se presvlačili u žene i tako upadali mlečanima na brod. Sve su mogli napraviti ali obrijati svoje poznate brkove – NIKADA.

Još jedna manje poznata stvar je da su Senjski uskoci vrlo aktivno koristili dvije vrste pasa za svoje aktivnosti. Kako je dio uskoka došao s područja Bosne i Hercegovine s njima su stigli i psi tornjaci. Njih su uskoci koristili za čuvanje svojih velikih stada stoke od kradiljivaca i vukova.

Osim tornjaka druga vrsta pasa bio je dalmatinski pas ili Dalmatiner. Poznat kao smiren pas u stresnim situacijama pomagao je uskocima u ophodnjama duž granice ali i u napadima na brodove i u napadima na kopnu. Inače, senjski uskoci nisu samo ratovali na moru i napadali mletačke brodove nego su imali pokretne postrojbe koje bi se moglo usporediti s današnjim specijalnim postrojbama za djelovanje te neprijateljskom teritoriju. Te manje uskočke postrojbe imale su zadatak izviđati, skupljati informacije i zarobljavati neprijateljske vojnike kako bi od njih skupljali dodatne informacija.

Uskoci su raspušteni i na silu raseljeni kada su Mlečani sklopili mir sa Autro Ugarskom i više nikome nisu bile potrebne njihove usluge… Za jedne su bili heroji i zaštitnici kršćanstva, za druge pljačkaši i nasilnici, ali za sve su bili neustrašivi ratnici koji su u jednom trenutku postali teret.

Tristotinjak godina nakon što je završila era slavnih uskoka, a njihova tvrđava ponad Senja stajala zapuštena i u ruševinama, u Senj je krajem 30-tih godina prošlog stoljeća stigao njemački pisac židovskog podrijetla Kurt Klaeber (kasnije prezime promjenio u Held). Ono što je tamo doživio, vidio i čuo, uvelike je utjecalo na njegov kasniji život. Naime, Kurt je u Senju čuo za bandu maloljetnika koja napada isključivo bogate građane Senja. Radilo se o grupi djece, siročadi bez igdje ikoga svoga, koja se skrivala u ruševinama utvrde Nehaj. Još neobičnije u cijeloj toj priči bilo je to što im je vođa bila mlada djevojka Zora, duge crvene kose po kojoj je bila prepoznatljiva i uočljiva, a oni sami nazivali su se uskocima! Ubrzo se o toj robinhudovskoj “bandi” proširila priča cijelim tim krajem a Zora je dobila nadimak Crvenokosa Zora.

Inače Zora je bila izbjeglica iz Albanije koja je bježeći pred Osmanlijama završila u Senju sama samcata. Užasno ju je smetala nepravda, bahata mladež bogatih roditelja, korumpirani gradski političari i nepravde sve druge vrste. Upravo iz tog razloga su i pljačkali samo bogate. U svakom slučaju, puno je tu stvari koje bi se mogle usporediti s današnjim stanjem, od bogate zlatne mladeži, do korupcije, izbjeglica itd.
Poznato zar ne? Izgleda da samo tehnologija napreduje a sve drugo se u svijetu stalno vrti u krug.

Kurt i njegova supruga upoznali su Zoru i cijelu njenu družinu, pa i dvanaestogodišnjeg dječaka Branka za kojega su se posebno vezali. Branko je dječak kojemu je iznenada preminula majka a on je ostao sam. Odveli su ga na Vratnik iznad Senja, u selo gdje mu je živjela baka, čudna i zločesta starica koja ga je već slijedeći dan potjerala. Branko se vratio u Senj a tamo ga je pronašla Zora i povela ga u utvrdu Nehaj svojoj družini.

Navodno su pisac Kurt Held i njegova supruga htjeli posvojiti Branka i povesti ga sa sobom u Švicarskom ali se situacija zakomplicirala jer je Kurtu upravo istjecala dozvola boravka u Švicarskoj pa je plan propao.

Cijela ta priča Kurta se toliko dojmila da je napisao knjigu pod nazivom “Crvenokosa Zora”. Nije to bio neki romančić nego knjiga od 400 stranica. Knjiga je izdana u samom početku rata 1941.g. pa je prošla neopaženo, ali već slijedeće izdanje 1950.g. postalo je pravi hit. Knjiga je u Njemačkoj bila toliko popularna da je izraz “Crvenokosa Zora” postao simbol za pravednu borbu, otpor ugnjetavanju, a u nekim ruralnim područjima Njemačke taj izraz se i danas koristi. Nije baš za pohvalit se, ali čak je i jedna teroristička organizacija nosila ime “Crvenokosa Zora”.

Na osnovu te knjige snimljen je film i serija od 13 nastavaka koja je u njemačkoj dobila kultni status, nešto poput Jelenka kod nas. Čitave generacije su odrasle uz tu seriju i iako je snimljena 1978.g. još i danas se često reprizira i vrlo je popularna.

Dakle, priča iz Senja o djeci koja se bore protiv okrutnog svijeta i nastoje preživjeti u njemu, postala je mega popularna u Njemačkoj a mi u Hrvatskoj ne znamo ništa o tome. Čak i ta knjiga je prevedena samo jednom u bivšoj Jugoslaviji ali na hrvatski jezik nikada. Sve do nedavno kada je navodno ipak prevedena a 2017.g. Rene Medvešek režirao je predstavu “Zora riđokosa i njezina banda”.

Njemačka serija o Crvenokosoj Zori snimana je na autentičnim lokacijama grada Senja i okolice. Ipak, tek nakon Medvešekove predstave i Turistička zajednica grada Senja dosjetila se nešto napraviti po tom pitanju. Napravili su tematski park s pločama na kojima se nalaze opisi i QR code kojeg je potrebno skenirati a onda vas put vodi po Senju i lokacijama na kojima se snimala serija. Odlična ideja za njemačke truiste koji u živo prepoznaju lokacije iz serije. Međutim mene je zanimalo kako je u stvarnosti završila ta priča sa Zorom, Brankom i cijelom družinom. Zar je moguće da su jedini zapisi o njima samo oni iz knjige njemačkog pisca? Lijepo je što imamo turističku atrakciju koja njemačke turiste podsjeća na njihovu omiljenu seriju ali ja bih htio nešto konkretnije. S obzirom da su bili stvarni likovi zanima me kako su živjeli, kako su završili…

A kako stari grad Senj u stvari izgleda danas? Jadno. Fasade su u lošem stanju, prevladava sivilo, napušteni lokali s obavijestima o iznajmljivanju, prozori i vrata zakovani daskama… Dok sam fotografirao veliku zgradu koja je izgledala najzapuštenije, u jednom trenutku sam shvatio da me kroz jedan od tih prljavih i zapuštenih prozora netko gleda. Bila je to starica koja je upijala zrake sunca zajedno sa ptičicom u kavezu koju je stavila uz prozor. Iz prozora pokraj njenog rasla je trava… Bio sam siguran da je ta zgrada odavno napuštena i čudio sam se zašto ju ne obnove jer obnovljena bi bila prekrasna, a spoznaja da netko u tome živi bila mi je nevjerojatna. Okrenuo sam se i produžio dalje jer vjerojatno je i toj nesretnoj starici bili neugodno i nisam htio tu neugodnost još povećavati.

I tako potraga za Crvenokosom Zorom malo se pretvorila u depresivno razgledavanje Senja. O Zori ništa novo nisam saznao, ali čim sam iz uličica izašao na glavni trg i približio se moru i suncem okupanoj rivi sve je izgledalo ljepše i vedrije.

Ali zato je muzej u tvrđavi Nehaj odličan i sadržajan i puno se toga može saznati o životu i djelovanju uskoka.

Nekom drugom prilikom pokušat ću pronaći nešto novo o Zori, Branku i njihovoj družini a vi kada ste na proputovanju kroz Senj, i stanete na kavu, prošetajte Senjom i potražite Crvenokosu Zoru i obavezno posjetite tvrđavu Nehaj.

Tekst i foto: Dražen Kasprek