Istočna Slavonija: Starim stazama ponosa i slave

Bližio se praznik Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, a ja sam imao potrebu maknuti se od buke svih “velikih” koji se na taj dan busaju u prsa junačka i praznik proslaviti sam sa sobom. U početku nisam imao neki konkretan plan ali bio sam siguran da želim izbjeći gužve i službene ceremonije povodom praznika. Već neko vrijeme imam u planu obići neke dijelove moje rodne Slavonije ali i prekrasnu Baranju, i nekako mi se ovo činilo kao idealna prilika. Malo sam pregledao google maps, lokacije, ceste i krenuo put Slavonije.

A zašto tamo baš za vrijeme praznika? Krajem ljeta 1991.g. još kao maloljetni srednjoškolac dragovoljno sam se pridružio postrojbama ZNG RH. Svoj ratni put započeo sam baš u istočnoj Slavoniji u Vinkovcima i tamo se zadržao sve do pada Vukovara nakon čega sam se vratio u svoj Sl. Brod i ratni put nastavio u samostalnom izvidničkom vodu 139. brg. HV, potom završio commando obuku kao pripadnik Specijalne postrojbe Glavnog stožera HV-a Bojne Frankopan… Ratni put me vodio od istočne do zapadne Slavonije, pa i bosanske posavine u kojoj sam kasnije teško ranjen.

S Raba sam krenuo prema Slavonskom Brodu i on mi je bio baza za izlete naredna dva tri dana. Slijedeće jutro krenuo sam od Slavonskog Broda prema Županji. Išao sam rutom kojom vjerojatno nikada nećete proći osim ako baš idete tamo strogom namjerom. Preko Gornje Vrbe, Oprisavaca, Svilaja, Sikirevaca, Slavonskog Šamca, Babine Grede, Štitara i Županje. Sve skupa oko 75 km lagane vožnje pitomim selima uz Savu koja je tamo i granica sa BiH. Vozio sam lijepo uređenim selima koja su se jako promijenila u zadnjih 15-tak godina u pozitivnom smislu. Na cesti sam sretao tek pokoje vozilo i ophodnje granične policije. Ni njima nije lako zadnjih godina, pritisak ilegalnih migranata preko Save je velik.

Stigoh do Svilaja i neka jeza me prođe… Skrenuo sam u sporednu ulicu koja je vodila prema nekadašnjem graničnom prijelazu gdje je nekada skela prevozila aute na jednu i drugu stranu Save. Stao sam s motorom ispred napuštenih prostorija graničnog prijelaza i htio sam malo fotografirati ali u trenu mi se vratiše slike… Naime, 1992.g. sam bio ranjen s druge strane Save i na ovome mjestu sam prešao prije polaska u akciju i nakon ranjavanja ovdje su me vratili izrešetanog i mog najboljeg prijatelja Deajna mrtvog… Upalio sam motor i odmah produžio dalje…

Nakon otprilike sat vremena stigao sam u Županju. Ono što mi je odmah upalo u oko bila je tabla ispod imena grada a na kojoj je pisalo  da se radi o području pod ugrozom od životinjske bolesti (afrička svinjska kuga).  Kratka pauza u Županji, posjet naselju Šećerana u kojem smo za vrijeme rata bili smješteni u staroj osnovnoj školi dok smo izviđali područje šume Spačve prema okupiranom selu Lipovac.

Produžih dalje prema Lipovcu, selu na samoj granici sa Srbijom. Taj dio puta prošao sam autocestom od Županje i skrenuo na odmorište „Spačvanska šuma“. Tamo je početkom 1992.g. bila jedna jedina obrambena točka koja je priječila prodor srpske vojske prema Županji. Stari motel Spačva uz rijeku Spačvu sada je bio uređen ali iznajmljen MUP-u za potrebe granične policije. Sve oko zgrade je bilo ograđeno i nikako nisam mogao prići rijeci koja se činilo kao da spava u onoj velikoj hrastovoj šumi. Na svu sreću našao se tu jedan policajac koji mi je dopustio da napravim par fotografija mirne rijeke prekrivene zelenim pokrivačem… Sjećanja su se budila a osjećaji sve jači… Proveo sam na ovome području nekoliko terena i bio tu od prvog dolaska pa sve dok nisu uspostavljeni kompletno novi rovovi i utvrdila se linija obrane prema Županji. Pročešljao sam ovaj dio šume Spačve bezbroj puta, prelazio preko zaleđene rijeke, ležao na sred rijeke na ledu dok je on pucao ispred mene i umirao od straha hoću li uspjeti prijeći na drugu stranu ili će led popusti i hladna rijeka me povući sebi…

U to vrijeme na snazi je bilo potpisano Sarajevsko primirje i većih ratnih djelovanja nije bilo, ali i mi i oni izviđali smo neprijateljske aktivnosti i često se događalo da se na tome velikom ničijem području spačvanske šume susretnu dvije grupe po nekoliko vojnih izviđača a to je onda značilo okršaj u šumi…

Prilikom nekoliko izviđanja skoro do samog sela Lipovca dolazili smo do stare crkve Sv. Luke, tzv. Lučice. Crkva se nalazila možda 1 km od zadnjih kuća u selu i u neposrednoj blizini njihovih položaja. Jednom prilikom smo iz devastirane unutrašnjosti uspjeli izvući veliki križ i odnjeti ga svećeniku u Županju. Tom prilikom su nas njihovi izviđači opazili i navodili tenkovsku paljbu na nas. Jedna granata pogodila je i crkvu, a i danas na ploči ispred crkve piše da je crkva za vrijeme rata pogođena granatom.

Danas mi je bio cilj prvi puta nakon 30-tak godina doći do crkve, ali ovog puta iz pravca slobodnog hrvatskog sela Lipovac. I došao sam… Imao sam sa sobom kao i uvijek svoj Nikon ali ovaj puta napokon i dron. Obišao sam crkvu sa svih strana, dignuo dron i snimio i crkvu i okolicu. Da mi je onda netko rekao da ću za 30 godina ovdje se voziti na motociklu i upravljati malom letjelicom i s njom iz zraka fotografirati rekao bih mu da je lud… Ali eto, vrijeme čini svoje.

Crkva sv. Luke je prema jednoj teoriji dobila ime prema svetom Luki, koji je, nakon što je naslikao Bogorodicu, bio očaran njenom ljepotom. Njen točan datum nastanka još uvijek nije potvrđen, kao ni da li je izgrađena na prethodnim temeljima. Vidljivi tragovi ukazuju na gotički stil, sugerirajući da je crkva izgrađena krajem 13. ili početkom 14. stoljeća, iako postoji nesklad s vremenom proizvodnje nekih građevinskih materijala.

Istraživanja župnika Meštrovića iz 19. stoljeća sugeriraju da bi crkva mogla postojati od vremena križarskih ratova, smještajući početak gradnje između 11. i 12. stoljeća. Uz crkvu je postojao templarski samostan, što potvrđuje križ – simbol templarskog reda. Sama crkva je jednobrodna gotička građevina s poligonalnom apsidom i karakterističnim drvenim zvonikom. Kroz povijest, mjesto je pretrpjelo brojne promjene, uključujući srušeni franjevački samostan i obnove u 19. stoljeću.

Nakon kratkog razgovora sa biciklistom iz obližnjih Apševaca, pospremio sam svoju opremu, sjeo na motor i krenuo dalje… ali ne daleko. Na kraju Lipovca rijeka Spačva ulijeva se u rijeku Bosut. Tu sam stao još jednom napraviti par fotografija a onda produžio dalje preko Apševaca i Podgrađa do Njemaca.

Selo Njemci na ovaj praznički dan uljuljkano u ljetnu vrućinu i prazničke mirise roštilja koji se šire šorom, opet su u meni probudili neke davno zaboravljene slike na dane dok je selo gorilo u plamenu a granate i meci parali zrak…

U sredini sela most preko Bosuta, a ispod mosta djeca s ribičkim štapovima i nekoliko starijih mještana u obližnjem kafiću jedini su “kvarili” ovu popodnevnu seosku prazničku idilu… Još par fotografija i pravac Komletinci, a onda dalje opet idilični Andriješevci i Rokovci, dva sela svako s jedne strane Bosuta….

Obožavam ovu moju Slavoniju, i tu njenu tihu i zavaravajuću snagu. I te ratne 1991. podcijenili su slavonce, rugali im se da su spori, tromi, mirni… ali ta mirnoća krije neviđenu snagu. Kako u ljudima tako i u zemlji.

Pogledao sam u zrak prema jednom sumnjivom oblaku koji me je već neko vrijeme pratio. Namgrodio se, nešto mu nije bilo po volji, pa je uskoro pustio i malo kiše… Ali ja sam već svojim Triumphom grabio prema Vrpolju i Slavonskom Brodu… 

Tekst i foto: Dražen Kasprek