Moto Trip Croatia Portal Moto Trip Croatia
Nakon trodnevnog fotografiranja čudesnih pješčanih skulptura na temu »Alisa u zemlji čudesa« na Rajskoj Plaži u Loparu na Rabu, a koje su izrađivali još čudesniji mladi hrvatski umjetnici, krenuo sam put Rijeke i Trsata. Rijeka je danas poznata kao hrvatski lučki grad i naravno po još puno toga, ali ono što je najzanimljivije je Rijekina izuzetno bogata povijest. Ovaj puta ću se orijentirati na Trsat i trsatsku gradinu kao nešto zanimljivo što mogu obići u kratko vrijeme i napraviti zanimljivu foto reportažu, a grad Rijeka zahtijeva puno dužu prirpremu i više vremena pa će to doći na red neki drugi put.
Rijeka i Trsat imaju bogatu povijest koje seže još u 4. stoljeće kada se na području današnjeg riječkog starog grada nalazilo naselje Tarsatica. Razoreno je 799.g. za vrijeme borbe Franaka i Hrvata i to u znak osvete jer je Francima u borbi na obroncima iznad Tarsatice poginuo njihov vojvoda Erik. Nakon što su Franci otišli ime Tarsatica proširilo se i na brdo iznad kanjona rijeke Rječine. Krčki knezovi (kasnije Frankopani) dobili su 1223.g. od hrvatsko-ugarskog kralja Andrije na poklon Vinodolsku županiju u čijem je sastavu bila i tadašnja kula Trsat.
Inače krčki knezovi su jedina obitelj na jadranskim otocima čija je moć bila u europskim razmjerima. Ime Frankopan uzeli su kasnije, u vrijeme kada je uzimanje rimskih imena bila svojevrsna moda. Tako su krčki knezovi uzeli ime rimskih patricija FRANGAPANIBUSA te su i obiteljski grb promjenili u dva lava koja lome kruh. Frankopani do sredine 15. stoljeća u svom posjedu imaju Krk, Otočac, Slunj, Cetingrad, Pounje, Vrliku, Skradin… Većinu tih posjeda izgubili su u 17. stoljeću u borbama s Osmanlijama.
Doprinos Frankopana hrvatskoj povijesti je nemjerljiv, dali su desetak poznatih povijesnih ličnosti, banova, književnik i naročito ratnika.
Za Trsat je vezana i legenda koja se pronjela narodnom tradicijom ali i pisanim kronikama a koja kaže da je 10. svibnja 1291. iz Nazareta na brdo Trsat stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Na jednako čudesan način je kuća 10. prosinca 1294. preselila u talijanski gradić Loreto gdje se i danas nalazi. To se toliko dojmilo naroda da su počeli masovno hodočastiti na Trsat a upravitelj Trsata i Vinodola krčki knez Nikola Frankopan osobno je došao na Trsat uvjeriti se u to. Nakon toga poslao je čak i izaslanstvo u Palestinu a koje se nakon dugog puta vratilo i izvjetilo ga da je kuća u Nazaretu nestala i nitko nije znao kako. Nakon odlaska Marijine kuće u Loreto na tome mjestu sagarađena je kapelica a kasnije i franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije.
Povijesne činjenice kažu da su križari nakon poraza 1287.g. u Svetoj Zemlji, pokušavali skloniti dio svetih stvari pa tako i dijelove nazaretske kuće. Dio te kuće i danas se nalazi u Nazaretu izložen u bazilici Navještenja.
Moglo bi se o Frankopanima pisati knjige ali sve su uglavnom već napisane a nekako imam osjećaj da nam kao narodu uopće nije stalo do naše povijesti i tisuće godina svega što se događalo na ovim prostorima. Život i svijet danas promatramo isključivo iz svog malog kutka i gledajući isključivo sebe i svoja trenutna zadovoljstva…. Ali s druge strane, vjerojatno su isto tako živjeli i svi ti ljudi prije nas, vodeći računa isključivo o sebi, svojoj obitelji i svojim životima. Ono što čini razilku su ljudi poput Frankopana koji su svojim djelima ispisivali povijest.
No, da ne bih previše ovo pretvorio u povijesnu litaniju koju vam se neće dati čitati, vratit ću se na svoj posjet Trsatskoj gradini. Dakle, subota je, oko 14 h, sunce prži (da, već ste svi primjetili da se moje reprotaže odvijaju za vrijeme najveće vrućine). Parkiram motor na Trsatu preko puta crkve i lagano krenem prema gradini. Ulazeći na gradinu začujem odmah neke zvukove, živost, glazbu… čudnu glazbu. A baš sam mislio kako u ovo doba dana tamo neće biti nikoga. U tom trenutku stazom se spušta vojna formacija koja kao da je izašla upravo iz nekih vremena gore opisanih. Stasiti vojnici u crvenim odorama, sa zastavama, sjajnim mačevima… a u sredini te kolone ugledam i dvije, kako bi se to danas reklo, štićene osobe. Mladi plemić, visok, stasit, dugokos, impozantog držanja, očito navikao na zapovijedanje. I pored njega u dugoj crnoj haljini i crnoj šubari, prekrasna žena duge plave kose. Za pasom i njoj zlatna sablja. Vauuu, kakav prizor!
U tom trenutku ugledam mladu djevojku koja ih prati i pokušava s mobitelom fotografirati pa ju priupitam što se događa. Kaže mi, manifestacija »Povratak Frankopana« u sklopu Ljeta na Gradini… S obzirom da dolazim s Raba gdje se događa već svjetski poznati srednjovjekovni festival Rabska Fjera, sve ovo mi je na neki način već viđeno. Međutim, kostimi su iako slični ipak drugačiji a i hrvatske povijense ličnosti imaju svoju »težinu« u cijeloj toj priči.
I tako, opet se ja uhvatim svog fotoaparata, a kostimirana družina se spremno namješta ispred objektiva misleći da sam ja neki službeni fotograf (da, da, opet mi se to dgodilo 🙂 ).
Prošetao sam dalje do Nugentova parka u čijem hladu su spas potražile razne mlade dvorske djeve, ali i seljaci s obronaka Trsata zavaljeni pod šatorima s drvenim kriglama nekog srednjovjekovnog piva…
Bilo je tu raznih povijesnih zastava: knezovi Frankopanski Trsat, Krčki knezovi Frankopani, Gradska straža Bakar 1848., vitezovi sv. Nikole iz Varaždina, Red vitezova sv. Vida – Ordo sancti Viti, Frankopanska straža Grobnik, Udruga Zrinskih – Frankopana Drivenik… Svi oni krenuli su u mimohod središtem Trsata a nakon toga pred trsatskom bazilikom blagoslovio ih je trsatski gvardijan fra Krunoslav Kocijan.
Ja sam krenuo još malo u obilazak same gradine, fotografirao panoramu Rijeke, zidine, unutrašnjost gradine i naravno, poznatog Trsatskog zmaja o kojem nema puno zapisa ali ja ću ispričati onu priču koja će biti zanimljiva za kraj ove reportaže:
U pećini na Trsatu iznad Rijeke živio je zmaj koji je svako jutro izlazio iz svoje pećine i pomno promatrao mirnu površinu mora ispred Rijeke pazeći da se ne pojavi drugo biće, divovska hobotnica! Jednog dana primjetio je na Mrtvom kanalu djevojčicu koja je crtala brodove a kroz kanal joj se približila divovska hobotnica i zgrabila ju za nogu. Zmaj se sjurio s Trsata, počeo rigati vatru na hoboticu, a potom ju zgrabio za krak i zavitalo ju skroz do Grobnika! Sljedeći dan djevočica je krenula prema pećini kako bi se zahvalila zmaju, ali njega više tamo nije bilo… Otišao je shvativši kako se previše zbližio s ljudima…
A ja sam potražio svog crnog zmaja koji se pržio na suncu, obukao svoju vitešku opremu i vitešku kacigu i krenuo put Raba. Žao mi je što nisam mogao ostati duže jer glavni program na gradini je tek počinjao, ali misija je ispunjena. Vama svima svakako preporučam posjet Trsatu, šetnju po središtu Trsata, i svakako kavu ili pivo u kafiću na gradini pored Trsatskog zmaja s najljepšim pogledom na Rijeku. Iz kojega god pravca dolazili, Zagreba, Istre ili s juga, autocestom ili starom cestom, Trsat je odličan za usputni posjet ili ciljani izlet motorom.
Tekst i fotografije: Dražen Kasprek
