Olivera Ilijev Ćiković – žena koja je ukrotila V-Max

927 Views

U svijetu motocikala postoje strojevi koji su mnogo više od običnog prijevoznog sredstva. Jedan od njih je Yamaha V-Max – legendarni “muscle bike” poznat po brutalnom ubrzanju i sirovoj snazi. Ovaj motocikl konstruiran je prvenstveno za utrke ubrzanja, a njegov snažni V4 motor i prepoznatljiv dizajn učinili su ga jednim od najkarizmatičnijih motocikala u povijesti.

Mnogi ga opisuju kao nepredvidiv, težak i zahtjevan za vožnju. Upravo zato mnoge iznenadi kada na njemu vide – ženu.

U Rijeci ga već više od dva desetljeća vozi Olivera Ilijev-Ćiković.

Rođena je u Rijeci 1970. godine i cijeli život ostala vezana uz svoj grad. Završila je Građevinsku školu, a kasnije i Pedagoški fakultet, pa je po struci profesorica matematike i informatike. Nakon kratkog rada u nastavi danas radi kao projektant-programer u jednoj privatnoj riječkoj tvrtki.

No, paralelno s profesionalnim životom, Oliveru prati još jedna velika ljubav – motocikli.

Kako sama kaže, ta ljubav traje otkad pamti.
“Od kad znam za sebe, konji i motori.”

Prvi kilometri došli su na Vespi.
“Vespa PX 200E, kilometre nikad nisam brojala.”

Susret s legendom

Godine 2002. dogodio se trenutak koji će obilježiti njezin motociklistički put – prvi susret s Yamahom V-Max.

“2002.g sam prvi put sjela na Vmax, probna vožnja prije kupnje. Izašao je bio oglas u Burzi, prodavao se u Poreču, i bio je predivan, perla bijeli, inače prije toga nisam baš razmišljala o tom motoru. Sjećam se te vožnje, ništa nije valjalo, motor se u vožnji bacao lijevo desno, ali suprug Maxi je rekao da je to normalno za takav motor.”

V-Max je kroz godine stekao reputaciju motocikla koji nije za svakoga. Snažan, težak i ponekad nepredvidiv, mnogi ga smatraju pravom zvijeri.

Olivera na takve komentare ima vrlo jasan stav.

“Meni je interesantno da ljudi kad čuju nešto takvo o nekom motoru odustaju, nije mi jasno zašto onda žele motor, žele li možda i pomoćne kotačiće pa da ne padnu kad stanu. Meni je prodavatelj rekao da budem oprezna na gasu, čak je i rekao da se taj motor ne vozi po kiši, pa eto ja sam posvuda bila po svakakvom vremenu i nisam imala nekih problema, ako ih je i bilo savladala sam ih „muški“.”

Naravno, priznaje da postoje i realni izazovi.

“Postoji problem naravno, budući da sam sitna, ne mogu baš manevrirati s 275 kila tako lako, ali zato unaprijed odlučujem gdje ću stati i hoću li moći izaći.”

Komentara okoline ne nedostaje.

“Ljudi mi često znaju govoriti da motor vozi mene, a ne ja njega, ili stavi si još vreću cementa pa će biti stabilniji i sl., kao da ih je netko nešto pitao. Ima i onih koji su odustali od Vmaxa zato što to više nije muški motor, jer ga žena bez problema vozi.”

Jedno pravilo kod ovog motocikla, kaže, uvijek mora vrijediti.

“Najbitinije pravilo kod ovog motora mi je da se uvijek čvrsto držim za volan, jer zna iznenaditi, npr. zbog rupe na cesti ti se pomakne ruka na gasu i eto problema.”

Osjećaj rakete

Prije V-Maxa vozila je i druge motocikle.

“Nisam baš vozila puno drugih motora pa ne znam baš reći. Nakon Vespe vozila saam Kawasaki KLR 600 i nakon njega Kawasaki KLE 500.”

No osjećaj koji daje V-Max, kaže, teško je usporediti s bilo čim drugim.

“Vmax mi daje osjećaj da sam na raketi. Na njemu se možeš voziti i sporo ako hoćeš, ali se možeš i ispaliti u trenu. Da se razumijemo original maxa je teško voziti, ali uz neke preinake motor se pretvara u zadovoljnog mustanga koji jedva čeka tvoju naredbu da poleti. Volan širi, vilice jače najosnovnije, a ovo ostalo koliko imaš para, možeš napraviti pravo malo čudo od njega…”

Poseban trenutak dolazi kada se osjeti njegova puna snaga.

“Pa lijep mi je osjećaj izbaciti se, stisnuti gas, zagrmiti i zaobići neki auto, da im se malo naježi koža, a i meni … Volim njegov zvuk.”

Priče s ceste

Nakon toliko godina vožnje, uspomena s ceste ima mnogo.

“Žurila sam jednom, i išla se na semafor gurati između dva auta. Tu sam malo izgubila ravnotežu i motor mi je pao , naslonio se na jedan auto. Uhh. Žena izlazi iz auta i prvo što pita je … Jesi li dobro ?! Da ima i takvih ljudi.. I kaže pošto je auto bio malo ogreban, ma nema problema, nije ništa, glavno da sam ja u redu. Ja sam joj ostavila broj mobitela da se javi, da riješimo to. I pozdravile smo se. Nakon sat vremena zove me i mislim evo došla k sebi. Kad ono ona opet, samo zovem da provjerim jeste li dobro!”

Naravno, bilo je i ozbiljnijih situacija.

“Pad 2011. na cesti Novigrad-Umag. Izlazak iz zavoja, ravna cesta, gas, a auto ispred staje i želi skrenuti u vinograd. Stisak lagani prednje i slijede moje piruete po cesti i čekanje kad ću se prestati okretati dok gledam hoće li motor koji je nastavio kliziti po cesti udariti u auto u ili ne. Nije udario, a ja sam slomila par rebra.”

Na cesti reakcije ljudi često su vrlo zanimljive.

“Ljudi se često okreću i smješkaju, ili su začuđeni, palac gore, podrška, traže da stisnem gas i naravno da dignem na zadnji, djeca su posebno oduševljena maskom na mom motoru, izgleda im kao da je živ…”

CroVmax – zajednica ljubitelja legende

Ljubav prema ovom motociklu s vremenom je prerasla i u zajednicu.

“Pošto Vmaxeva ima jako malo, i na susretima i na cesti, htjela sam malo spojiti te ljude pa sam počela popisivati Vmaxove u Hrvatskoj i napravila sam neki blog gdje sam počela pisati tome i brojati ih koliko ih ima u Hrvatskoj.”

Iz te ideje nastala je udruga CroVmax.

“Nakon toga se troje Vmaxera iz Rijeke i odlučili da napravimo Udrugu. Na stranici www.vmax.hr to su prva tri člana.”

Ljubav koja je počela na cesti

Motocikli su Oliveri donijeli i životnog partnera.

“Da, i on vozi Vmaxa, zejdno smo cijelo vrijeme u tome. Ja sam predsjednik udruge, a on je tajnik. Upoznali smo se na cesti nakon srednje škole. On je bio na Kawasakiju Z500, a ja na Vespi.. U ono vrijeme kacige su se nosila uglavnom na ruci”

Na pitanje da li ih je spojila ljubav prema motociklima, odgovara: “Jeste, jer išli smo 4 godine u istu srednju školu, ali nismo znali da imamo istu ljubav” .
A za osjećaj zajedničkih putovanja sa suprugom kaže: “Predivan, on ima mene, ja njega.”

Podrška ženama u moto svijetu

Olivera je od samog početka dio priče koju Moto Trip Croatia gradi s ciljem podrške ženama u moto svijetu.

Sudjelovala je još na prvom Photo Meetingu u Rijeci 2022.g. koji je prethodio današnjem MTC Felix Arba na Rabu.

Kako sama kaže, ideja o okupljanju bajkerica postojala je i ranije, ali rijetko je tko uspio takav projekt zaista i realizirati.

“Podržavam 100% ovo druženje i organizaciju na Rabu. To što je začetnik ideje muškarac, nemam problema s tim. Bilo je puno začetnika te ideje, uglavnom znam za žene, ali je nitko nije uspio izgurati i napraviti kao ti. I na tome naklon do poda.”

Zato je odgovor na pitanje hoćemo li Oliveru ponovno vidjeti i ove godine na MTC Felix Arba na Rabu, glasio:
“Naravno!”

Na pitanje što bi poručila ženama koje razmišljaju o vožnji motora, ali se još ne usuđuju, njezin odgovor je kratak.
“Šta čekate!?”

A onima koji misle da motocikli nisu za žene ima vrlo izravan odgovor.
“Da mi se obrate na email: eatshit@gofuckyourself.com”