HRVATSKE POVIJESNE CESTE: Jozefina

Postoje ceste kojima se jednostavno prevezeš od točke A do točke B, a postoje i one zbog kojih ponekad namjerno biraš duži put. Jozefina je za mene oduvijek pripadala ovoj drugoj skupini. Kako živim na Rabu sjećam se da je ovo bila glavna cesta prema Zagrebu. Prolaskom autoceste Zagreb – Split ova cesta je doslovno pala u zaborav, osim lokalnom stanovništvu, turistima, i naravno motociklistima.

Jedna je od onih cesta koje motociklist pamti po zavojima, promjenama krajolika i osjećaju vožnje, a da često ni ne razmišlja koliko se povijesti nalazi ispod njegovih kotača. Iako sam ju prošao bezbroj puta u oba smjera, i s automobilom i na motociklu, ovaj put odlučio sam posvetiti joj jednu ciljanu vožnju u sklopu serijala reportaža Hrvatske povijesne ceste.

Krenuo sam s Raba preko Senja do Karlovca, gotovo bez stajanja, a onda iz Karlovca, od Starog grada Dubovca, planski prema Senju. Povijesni početak Jozefine nalazi se nešto dalje prema središtu grada ali kad sam već bio u Karlovcu iskoristio sam priliku pogledati dvije zanimljive izložbe u starom gradu Dubovcu.

Na mjestu gdje počinje Jozefina nalazi kameni obelisk s natpisom Josephinae Principium, u prijevodu Početak Jozefine. Na drugom kraju, u Senju, njezin završetak označavao je natpis Josephinae Finis.

Priča o Jozefini kakvu poznajemo počinje u vrijeme cara Josipa II. Nakon što je 1775. prošao ovim krajem i osobno se uvjerio koliko je tadašnja veza unutrašnjosti s morem teška, gradnja nove trgovačke i poštanske ceste povjerena je vojnom inženjeru Vinku Struppiju. Glavni radovi trajali su od 1775. do 1779., a cesta je po Josipu II. dobila ime Via Josephina – Jozefina.

Već u Tounju postaje jasno da to nije bila obična cesta

Preko Tounjčice Struppi je sagradio monumentalni kameni most s tri svoda. Ono po čemu ga danas poznajemo nastalo je desetljećima poslije, kada je Josip Kajetan Knežić tijekom velike rekonstrukcije Jozefine nadogradio još jednu razinu mosta. Podizanjem kolnika dobiven je lakši prilaz, a nastao je neobičan dvokatni kameni most koji je danas jedan od zaštitnih znakova Jozefine.

Upravo su strmine bile jedan od najvećih problema prve Jozefine

Struppi je trasu vodio što izravnije, oslanjajući se dijelom i na stare putove te povezujući naselja i važne točke. Rezultat je bila cesta duga oko 100 kilometara, ali na nekim dijelovima s usponima od oko 20 posto, a iznimno čak i do 30 posto. Za današnji motocikl takve brojke zvuče kao pravi izazov. Za zaprežna kola natovarena robom bile su ozbiljan problem.

Zato se nekoliko desetljeća poslije pojavljuje drugi veliki čovjek u priči o Jozefini, Josip Kajetan Knežić.

Od 1833. do 1845. rekonstruirao je i modernizirao cestu. Produžio ju je na oko 115 kilometara, ali je zauzvrat najteže uspone sveo na približno pet do šest posto. Upravo zbog toga današnja Jozefina na mnogim mjestima nije ista ona cesta kojom se putovalo u vrijeme Josipa II.

Jedan od najboljih primjera nalazi se kod Modruša

Stara Struppijeva Jozefina iz Josipdola penjala se prema Modrušu i dalje preko Velike Kapele. Knežić je od Josipdola izgradio novu trasu, birajući blaži pravac. Upravo je to važna stvar koju je lako previdjeti dok se danas vozimo Jozefinom: cesta ispod naših kotača na tom području (od Josipdola preko Kapele) zapravo je Knežićeva, prometno mnogo povoljnija verzija Jozefine, dok se tragovi starije i znatno strmije trase nalaze drugdje.

Uz taj dio ceste nalazi se i vrelo Rožić

Knežić je ondje 1834. podigao kamenu fontanu u obliku obeliska. Latinski natpis na njemu putnicima poručuje, u slobodnom prijevodu:

„Car Franjo nadvladao je strmine Jozefinske ceste. Proslijedite, zahvalni putnici.“

Danas to možda djeluje pomalo pretenciozno, ali prije gotovo dva stoljeća ublažavanje takvih planinskih uspona značilo je ogromnu razliku za ljude, konje i zaprege koji su ovom cestom prevozili robu prema Senju.

A onda na 888 m/nm dolazi Velika Kapela

Struppijeva cesta prelazila ju je na gotovo 900 metara nadmorske visine. Upravo su Kapela i kasnije Vratnik bili mjesta na kojima se najbolje vidjelo koliko je teško provesti ozbiljnu prometnicu kroz hrvatski krš. Knežićeva filozofija bila je drukčija: cesta može biti duža ako će zbog toga biti blaža, sigurnija i uporabljivija za promet.

Jozefina zatim vodi prema Jezeranama i Brinju, gdje iznad mjesta stoji Sokolac, stari frankopanski grad. Brinje je stoljećima bilo važna točka na putu između unutrašnjosti i mora, a Sokolac i danas dominira mjestom kao podsjetnik na vrijeme Frankopana i kasniju obranu ovog prostora u doba osmanskih prodora.

Preko Žute Lokve cesta stiže do prijevoja Vratnik, a tada počinje možda najdramatičniji dio cijele Jozefine, spuštanje kroz Senjsku Dragu prema moru.

Kažu da kad se na Vratniku vile malo više zaigraju da tada nastaje bura koja se onda kroz
Senjsku Dragu sjuri prema Senju i prospe se po cijelom Kvarneru.

Knežiću je upravo taj dio bio jedan od najvećih građevinskih izazova. Pod Vratnikom je podigao Cesarsko vrilo i kapelicu sv. Mihovila, a u stijeni iznad ceste pripremio je i vlastitu grobnicu. Nakon smrti 1848. ondje je i pokopan.

Čovjek koji je veliki dio života proveo gradeći planinske ceste tako je zauvijek ostao uz svoju Jozefinu.

I na kraju Senj

Jozefina završava kod gradskih vrata u Senju iznad kojih se nalazi povijesni natpis „Josephinae Finis“ pa je bio red fotografirati i to mjesto a onda sam otišao i utvrde Nehaj, jer kako zaobići mjesto koje je predstavljalo strah i trepet Mlečanima i Turcima. Teško je zamisliti bolju završnu kulisu za putovanje Jozefinom.

Kad danas prolazimo Jozefinu motociklom, njezini usponi više nisu prepreka. Upravo suprotno; zavoji, prijevoji i stalna promjena krajolika jedan su od razloga zbog kojih je toliko volimo.

Ali prije gotovo 250 godina svaki zavoj, most, potporni zid i prijevoj imao je sasvim drugu svrhu, provući cestu kroz Kapelu i povezati Karlovac, hrvatsku unutrašnjost i senjsku luku.

Možda je baš zato Jozefina ostala posebna. Nije to samo asfalt ispod kotača i puno dobrih zavoja. To je cesta koju su generacije graditelja desetljećima pokušavale naučiti kako da prijeđe planinu.

Tekst i foto:

Dražen Kasprek