Osobni osvrt: Problem nije u turistima, nego u nama.

Iako ova tema ovako na prvi pogled nekome se čini da nije za ovu stranicu, njoj je itekako mjesto ovdje. Razlog je taj što većinu stvari koje mi radimo ima veze sa promidžbom Hrvatske ali i sa moto turizmom i turizmom općenito.

S obzirom da zadnjih 26 godina živim na Rabu, a potaknut napisima o tome kako je Kvarner po turističkim rezultatima skliznuo na treće mjesto, iako je godinama bio odmah iza Istre, osjetio sam potrebu iznjeti svoje mišljenje o tome. Tu na prvom mjestu mislim na to što zapravo radimo s turizmom.

Kod nas se gotovo svaka inovacija, svaki drugačiji događaj i svaki pokušaj da se napravi nešto izvan ustaljenog obrasca vrlo često dočekuje „na nož“. Odmah kreću kritike: nije autohtono, ne pripada našem mjestu, kome to treba, zašto baš to… A istodobno godinama ponavljamo istu turističku formulu i očekujemo drugačiji rezultat.

Konkretno, prije cca 25 godina na Rabu sam otvorio Paintball klub kroz koji je u 20 godina postojanja prošlo nekoliko tisuća turista ali su i odrasle generacije rapske djece. Sjećam se kad sam pokretao da su komentari bili podrugljivi, da su se ljudi smijali pa čak i vrijeđali.

Počeli smo dovoditi međunarodna natjecanja u Paintballu na Rab a otpor je bio gotovo nevjerojatan. Sve moguće institucije u to vrijeme su se trudile da NE pomognu i da to propadne. A mi smo u ožujku dovodili stotine sudionika koji su imali novaca i željeli su ga potrošiti na Rabu na hranu, piće, suvenire, provod…

Kroz rekreativni dio Paintballa promovirali smo druge manje poznate dijelove Raba širem krugu turista, kao recimo Frugu. Pružali smo im autentičan događaj u prirodi a roditelji su bili sretni jer im dejca TRČE (gle čuda) i ne gledaju u mobitele.

No vratimo se današnjem problemu koji nije nastao jučer.

Desetljećima je velik dio našeg turizma počivao na jeftinoj sezonskoj radnoj snazi. Nekada su to bili ljudi iz Slavonije, Like i drugih krajeva Hrvatske, a još prije toga iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Ljude se dovozilo kombijima, smještalo po nekoliko u sobu, često u uvjete u kojima sami vlasnici nikada ne bi živjeli. Ako ti ne odgovara – nema problema. Na Birou ih ima koliko hoćeš.

Onda se otvorilo europsko tržište rada. Ljudi su shvatili da za svoj rad mogu biti bolje plaćeni i tretirani i jednostavno su otišli. Umjesto da tada nešto naučimo, podignemo plaće, poboljšamo uvjete i počnemo ulagati u kvalitetne ljude, pronašli smo novu jeftiniju radnu snagu.

Prvo iz susjednih zemalja, a zatim sve više s Filipina, iz Nepala, Indije i drugih udaljenih zemalja.

I da odmah bude potpuno jasno: problem nisu ti ljudi.
Oni su došli raditi jer im je netko ponudio posao i pokušavaju zaraditi za život, baš kao što su naši ljudi otišli u Njemačku, Austriju ili Irsku.

Problem je naš turistički model.

Od čovjeka koji je prije nekoliko mjeseci došao s drugog kraja svijeta ne možemo očekivati da poznaje Rab, Kvarner, naše vino, ribu, običaje, lokalnu gastronomiju i jezike naših tradicionalnih gostiju kao što ih je poznavao konobar koji je taj posao radio dvadeset godina.

Nestali su oni stari, dobri konobari koji su znali gosta, znali što prodaju i zbog kojih se gost vraćao u isti restoran. Ali cijene zbog toga nisu pale. Upravo suprotno. Cijene su otišle gore, a kvaliteta je krenula dolje.

I možda je upravo tu najveći problem našeg turizma. Navikli smo na turistički novac i više ga se nitko ne želi odreći. Želimo cijene vrhunske destinacije, ali prečesto nudimo prosječnu ili lošu uslugu.

Turist više nije netko kome možeš naplatiti koliko želiš tanjur prosječne hrane iz friteze, poslužiti industrijsku rajčicu i računati da će se vratiti zato što imamo lijepo more.

Jer tu istu rajčicu, istu smrznutu hranu i isti trgovački proizvod taj turist ima kod kuće i to često po puno jeftinijoj cijeni.

A mi smo svoje domaće pomidore odavno zabetonirali i na njima napravili apartmane.

I onda se čudimo kada turisti na Kvarneru samo u srpnju ostave 230 milijuna eura u trgovačkim centrima.

Na Rabu taj problem gledamo iz prvog reda. Apartmani se i dalje grade. Kreveti se dodaju. Brojimo noćenja. Ali koliko stvarno stvaramo razloga da gost dođe baš na Rab?

Kada mi kao Moto Trip Croatia organiziramo međunarodni moto događaj za žene i na Rab dovedemo više od tisuću ljudi, koji ovdje provedu tri dana, uvijek će se pronaći netko tko će se zgražati; Motori. Buka. Nije autohtono. Ne pripada Rabu. Što će nam to?

Ali postoji jedna vrlo jednostavna stvar koju pritom zaboravljamo. Tih više od 1.000 ljudi u tri dana na otoku ostavi gotovo pola milijuna eura!

I taj novac ostaje hotelima, privatnim iznajmljivačima, restoranima, kafićima, trgovinama, brodarima, taksistima, lokalnim pružateljima svih mogućih usluga.

To su gosti koji nisu slučajno završili na Rabu. Oni su ciljano došli na Rab zbog događaja.

I ciljano troše. I spremaju se godinu dana da taj novac ovdje potroše.

Upravo takvi događaji produžuju sezonu i upravo takvi gosti trebaju destinaciji koja više ne može živjeti samo od srpnja, kolovoza, sunca, mora i beskonačnog povećavanja broja kreveta.

Ne mora to biti moto događaj!

Neka bude gastronomija. Biciklizam. Jedrenje. Glazba. Sport. Oldtimeri. Outdoor. Kultura. Festival. Kongres. Manifestacija koju danas možda još nismo ni izmislili.

Ali nešto se mora događati.

I moramo konačno prestati svaku novu ideju prvo pitati je li dovoljno „naša“, a početi pitati:

Donosi li kvalitetne goste? Produžuje li sezonu? Troše li ti ljudi kod naših ugostitelja, iznajmljivača i drugih lokalnih poduzetnika? Hoće li se vratiti?

Ako je odgovor da, onda možda takvoj ideji treba pomoći, a ne tražiti deset razloga zašto je treba zaustaviti. Jer ne možemo beskonačno betonirati otok, graditi nove apartmane i vjerovati da ćemo problem riješiti još jednim redom ležaljki i još stotinu kreveta.

Rab ne treba nužno više turista. Rab treba bolji turizam.

Treba goste koji dolaze s razlogom, koji žele nešto doživjeti, koji će dobro platiti dobru hranu, kvalitetan smještaj, izlet, brod, događaj i iskustvo koje ne mogu dobiti bilo gdje drugdje.

A za to prvo moramo promijeniti nešto puno teže od turističke ponude.

Moramo promijeniti mentalitet.

Jer more i sunce smo dobili na poklon a sve ostalo moramo napraviti sami.

Sve se mijenja; vrijeme, navike, potrebe… I za uspješan turizam treba se stalno prilagođavati, pratiti trendove i brzo reagirati. Evo jedna sitnica kao primjer; jeste li primjetili zadnjih par godina da su rupe u lipnju uobičajene ali zato je rujan puno bolji nego prije? Klima se mijenja, a ljudi mijenjaju svoje navike i vrijeme odlaska na odmor. Znači da se trebamo prilagoditi takvoj sezoni koja počinje kasnije i traje duže.

A mi što radimo? Stojimo i dalje na vratima i čudimo se gdje su turisti u lipnju.
Pa dovedimo ih! Potaknimo razne događaje i podržimo ideje svog prijatelja, susjeda, sugrađanina, umjesto da mu želimo propast.

Dražen Kasprek Dado