Moto Trip Croatia Moto Trip Croatia – tamo gdje motor stane počinje priča
Kada smo dogovarali detalje oko realizacije Braiding Showa na ovogodišnjem MTC Felix Arba, vrlo brzo pojavila mi se ideja o humanitarnoj akciji. Uz bajkerice i bajkere to se vrlo lako realizira.
Nije mi ovo prva humanitarna akcija, ali je najznačajnija do sada, iz razloga što donacija ovoga puta nije bila uplata novca na račun, već iskustvo.
Kada sam prijateljici iz Splita spomenula koje su mi namjere, odmah me spojila s odgovornom osobom iz jednog splitskog doma za djecu. Došle smo na ideju da organiziramo cjelodnevni izlet brodom na tri otoka za 11 djece i njihove tete.
Tijekom dva duga dana pletenja na Rabu, kada nisam stigla odraditi ni sve zainteresirane djevojke, od donacija za frizure (jer nisu postojale fiksne cijene) prikupilo se oko 700 €. Uz moj osobni doprinos, plaćen je izlet u iznosu od 820 €.
Isprva sam mislila da neću ići jer sam u to vrijeme bila na Visu. No kada sam kupovala ulaznice, srce me vuklo da idem s njima. I nisam požalila!
Na samu Velu Gospu, 15. 8. u 9 sati, krenuli smo iz Splita. U 5:30 morala sam trajektom krenuti s Visa kako bih stigla i, nakon gotovo dva i pol sata vožnje, sastala sam se s ekipicom koja me već čekala na brodu naziva Pleter.
Upoznala sam četiri tete i jedanaestero djece iz doma s Brda. Bila sam u startu upozorena da su moguće neke neugodne situacije jer se to moglo očekivati. Sve što sam ja vidjela i doživjela tijekom tih osam sati bilo je puno ljubavi i razgovora koji su mi promijenili perspektivu i otvorili srce na jedan drugačiji način. Bez ijednog, pa i najmanjeg incidenta, bez ijedne svađice ili rasprave.
Iza svakog tog djeteta stoji priča. Iza svake te priče stoje neposložene životne okolnosti koje su ih oblikovale. Iza svega toga stoji neposložen sustav. I zapravo svi oni samo žele biti shvaćeni, prihvaćeni, voljeni i sigurni.
Teško je nekome tko ima sigurnost uopće pojmiti kako je tim malim glavicama, ali i onima malo većima. Nezamislivo je biti toliko usamljen u ovako velikom svijetu. Imaju oni jako velike snove, no moraju ih graditi potpuno sami. I to znaju. Ali sanjaju i dalje…
Posebno sam se zbližila s jednom desetogodišnjom djevojčicom iz Like. Ne samo zato što je godištem par mom sinu, niti zbog istih korijena iz ličkoga kraja, već zbog njezina toplog srca.
„Ona je najzeznutija“, rekli su mi nakon što sam joj dala kompliment da je slatka, na što se ona samo nasmijala.
Do kraja putovanja nas dvije postale smo prijateljice koje su dogovorile neke bitne stvari za ubuduće. Kada naraste, doći će na edukaciju kod mene. Kaže da sada i ona želi plesti pletenice. Dogovorile smo se da ćemo se do tada povremeno podružiti, onoliko koliko nam život dopusti.
Bio je tu i jedan skoro odrasli momak, još malo pa punoljetan. Vrlo brzo mi je prišao i puno smo razgovarali. Uskoro bi mogao zaigrati za Hajduk, kažu da je jako dobar, a on zna da ja čekam njegov poziv da dođem na tekmu. Iako u srcu, još od svojih nogometnih tekmi, zauvijek ponosno nosim plavo-bijele nijanse, i modri i bili su mi srcu podjednako dragi, kao i svi ostali. Osobito kada ispod dresa kuca neko meni poznato srce.
U razgovoru s njihovim odgajateljicama saznala sam jako puno o tome kako na tom polju sustav (ne)funkcionira. Srce me zaboljelo kada sam čula kakve su to sve priče. A tek kada svi skupa vidimo koliko se toga moglo spriječiti puno, puno ranije. I koliko se toga može bolje posložiti…
Šolta, Čiovo i Drvenik Veli bili su naša odredišta. Kupali smo se na plažama, skakali s broda u Plavoj laguni. Ronili. Ispijali kavice.
Oni su bili djeca, a ja sam bila promatrač jedne druge stvarnosti koja je oblikovala neopisivo značajan dan za mene. Kao majci troje djece bilo mi je vrlo emotivno promatrati tu djecu koja odrastaju bez roditelja. No postati dio njihova iskustva i zajedničkih uspomena bilo mi je još puno emotivnije.
Po povratku na kopno uslijedio je onaj najteži dio – rastanak. Malenoj L. bilo je najteže. No obećala sam joj skori povratak i to ću ostvariti – možda već ovoga vikenda (samo ona to još ne zna).
Na večernjem trajektu koji me u 9 sati vraćao na Vis imala sam dovoljno vremena za slaganje dojmova i slobodno otpuštanje emocija. Od suza do smijeha, od zahvalnosti do ljutnje, bilo je svega. Ali ono što je ostalo na kraju ipak je puno srce, puno uspomena i želja za nekim novim, sličnim, ali većim akcijama.
Zato imam u planu sljedećih godina u akciju uključiti cijeli sastav cura iz salona. Tako će više bajkerica dobiti svoje pletenice, a naši zajednički veći brojevi stvorit će neke nove uspomene onima kojima ih je život uskratio.
Zahvalna sam svima koji su sudjelovali u ovoj akciji i ovom prekrasnom danu.
Posebno velika srca imaju bajkeri.
Bajkerice još malo veća… 😎❤️
Mickey
