Povratak iz prošlosti: Lipovac

Kada krenete autocestom A3 prema istoku, prema Lipovcu i granici sa Srbijom, nakon Županje ulazite u veliku, nepreglednu hrastovu šumu.

Moćna Spačva najveći je cjeloviti kompleks nizinskih šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj i Europi. Autocesta vodi kroz šumu, a uskoro nailazite na odmorište Spačva. Malo dalje nalaze se i posljednje naplatne kućice prije granice. Možda ste ovuda već mnogo puta prošli ne obraćajući pozornost na te detalje, ali nakon ove priče možda ćete ih sljedeći put drukčije doživjeti, jer mjesto na kojem su danas te naplatne kućice nekada je počinjala je vrlo opasna zona.

Stara cesta između Zagreba i Beograda prolazila je istom trasom, ali tada je to bila cesta s po jednom prometnom trakom u svakom smjeru. U ratnim danima motel Spačva i oni poznati bungalovi u obliku bačvi bili su posljednja točka do koje se moglo slobodno doći. Dalje se protezao veliki šumski teren prema obližnjem Lipovcu.

Lipovac je tipično slavonsko selo smješteno u ravnici uz granicu sa Srbijom. Okupirano je nakon što je obrana sela slomljena u silovitom napadu mehanizirane divizije JNA i lokalnih pobunjenih Srba. Uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu zauzeli su Lipovac te susjedna sela Apševce i Podgrađe. Civili koji nisu napustili selo ubijani su na kućnim pragovima, dio ih je pretučen i zlostavljan, a kuće sustavno opljačkane i velikim dijelom spaljene. Okupacija je trajala sve do završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine.

Kod motela Spačva, gdje riječica Lubanj prolazi ispod ceste, cesta je bila dignuta u zrak kako bi se zaustavio daljnji prodor tenkova prema Županji. Šuma je onemogućavala kretanje mehanizacije na širem prostoru, pa se taj pravac mogao braniti i manjim snagama. Za napadačke akcije, međutim, nije bilo dovoljno snage.

Dana 3. siječnja 1992. grupa pripadnika Samostalnog izvidničkog voda 139. brigade HV-a iz Slavonskog Broda stiže na to područje Spačve sa posebnim zadatkom – izviđanje prostora Spačve prema Lipovcu te prikupljanje podataka o neprijateljskim položajima, ljudstvu i tehnici a sve to u cilju uspostave nove linije obrane prema Županji.

U toj prvoj grupi od sedam-osam izvidnika pristiglih iz Slavonskog Broda bio sam i ja. Mladić, ili možda još dječak, star osamnaest godina i tri mjeseca.

Tri terena po četrnaest dana. Ukupno više od četrdeset dana Spačve, u zimi 1991./1992., kada su se temperature često spuštale i do minus dvadeset.

***

Dok se vozim motorom od Broda prema Lipovcu, cijelo vrijeme razmišljam o tim danima s početka 1992. Sve mi je tako jasno i čisto kao da je bilo jučer.

Odlučio sam prvo skrenuti u Županju, u naselje Šećeranu. Tamo smo bili smješteni u staroj školi. U blizini je bila velika rupa na mjestu na kojem je avionska bomba, „krmača”, sravnila sa zemljom dvije kuće.

U školi smo spavali i jeli, a ranom zorom, nakon brifinga, kretali prema Spačvi. Svaki dan s novim planom izviđanja.

Iz Županje sam nastavio autocestom prema Lipovcu i skrenuo na odmorište Spačva koje sam ranije spomenuo.

Stari motel uz rijeku Spačvu sada je obnovljen i iznajmljen MUP-u za potrebe granične policije. Sve oko zgrade bilo je ograđeno i nikako nisam mogao prići rijeci koja je mirno tekla odmah iza motela i činilo se kao da je spavala u toj velikoj hrastovoj šumi. Srećom, našao se ondje policajac koji mi je dopustio da napravim nekoliko fotografija mirne rijeke prekrivene zelenim pokrivačem.

Sjećanja su se budila, a osjećaji postajali sve jači. Na ovom sam području proveo tri terena i bio tu sve dok nije uspostavljena nova linija obrane prema Županji.

Pročešljao sam taj dio šume bezbroj puta, prelazio preko zaleđene rijeke… Evo, i sada dok mislim na to, osjećam hladnoću leda na kojem nepomično ležim. Taman, hladan led, onaj zlokobni, suhi zvuk pucketanja i pukotine koje se šire ispod mene. Ti trenuci na ledu koji puca bili su najveći strah koji sam u ratu osjetio. Veći od bilo koje pucnjave ili neke druge situacije.

Bilo je to već treći put u istom danu da prelazimo zaleđenu Spačvu, ali sada je već bilo oko 13.00 sati i unatoč hladnoći bilo je sunčano pa je i led postojao mekši. Prilikom tog zadnjeg prelaska bio sam zadnji i kada sam došao otprilike do sredine rijeke začulo se krckanje. Stajao sam nepomično i gledao kako se oko mene polako šire crte puknutog leda. Padobranac, naš zapovjednik, s druge strane mi je govorio da se smirim, i da se polako spustim na led i raširim ruke i noge kako bih zauzeo što veću površinu, a potom da polako puzim preko leda, baš kao zmija… Na leđima sam imao ruksak sa rezervnim streljivom, za pojasom bombe, nož, borbeni prsluk s nekoliko okvira punih metaka, pušku… Da je led puknuo samo bih propao u rijeku a onaj puknuti komad leda bi se samo zatvorio za mnom.

Silni nagon da ustanem i potrčim morao sam suspregnuti i slušati Padobranca što mi govori. Tako i bilo. Prepuzao sam na drugu stranu gdje su me dečki izvukli van, pitali jesam li ok i nakon što potvrdno kimnuo glavom nastavili smo dalje… Bila je to samo jedna od usputnih situacija ali eto, meni nekako ostala snažno urezana u sjećanje.

***

Tih dana u siječnju 1992. stupilo je na snagu Sarajevsko primirje i većih ratnih djelovanja nije bilo. Ali i mi i neprijateljski izvidnici obilazili smo šumu. Često se događalo da se na tom velikom ničijem području susretnu dvije izvidničke grupe, a to je značilo okršaj u šumi. Makar kratko puškaranje, ovisno o tome tko bi koga i kada primijetio.

Tijekom izviđanja prilazili smo gotovo do samog Lipovca i dolazili do stare crkve sv. Luke, poznate kao Lučica. Nalazila se možda kilometar od posljednjih kuća u selu, u neposrednoj blizini neprijateljskih položaja.

Jednom smo iz devastirane unutrašnjosti uspjeli izvući veliki stari križ i odnijeti ga svećeniku u Županju. Njihovi su nas izvidnici tada opazili i navodili minobacačku paljbu na nas. Jedna je granata pogodila i crkvu. I danas se na ploči ispred nje spominje da je tijekom rata pogođena granatom.

Za vrijeme tih izvidničkih nadmudrivanja bilo je ranjenih s obje strane. U jednom takvom izviđanju naš Dedo nagazio je na minu i ostao bez stopala. Izvlačenje je dugo trajalo jer smo bili poprilično duboko na ničijem terenu, ali izvukli smo ga i zbrinuli.

Dedo je preživio. Jednom poslije rata sreo sam ga kod našeg vojnog doktora. Nosio je protezu…

Na ovom putovanju cilj mi je prvi put nakon tridesetak godina doći do crkve, ali ovaj put iz pravca slobodnog hrvatskog sela Lipovac. Iz smjera iz kojeg nam je uvijek prijetila opasnost. I došao sam.

Sa sobom sam, kao i uvijek, imao svoj Nikon, ali ovaj put i dron. Obišao sam crkvu sa svih strana, podignuo dron i snimio nju i okolicu. Da mi je tada netko rekao da ću se za trideset godina ovdje voziti motociklom i upravljati malom letjelicom s kojom ću fotografirati iz zraka, rekao bih mu da je lud.

Ali eto, vrijeme čini svoje. Budućnost je stigla, a ja se ipak, makar na trenutak, vraćam u prošlost. Želim pronaći sebe u tim uspomenama, usporediti onog osamnaestogodišnjeg mladića i ovog sada zrelog čovjeka. Vidjeti jesam li se držao dobrog puta, što sam iz svega naučio i imam li nakon svega nešto pametno poručiti svom sinu i novim generacijama koje dolaze za nama, i s jedne i s druge strane. Možda za početak da nikada više ne bude „naše“ i „njhove“ strane.

***

Crkva sv. Luke prema jednoj je teoriji dobila ime po svetom Luki koji je, nakon što je naslikao Bogorodicu, bio očaran njezinom ljepotom. Točno vrijeme njezina nastanka još nije potvrđeno, kao ni to je li izgrađena na starijim temeljima. Vidljivi tragovi upućuju na gotički stil i gradnju krajem 13. ili početkom 14. stoljeća, iako se s tim ne podudara vrijeme proizvodnje nekih građevinskih materijala.

Istraživanja župnika Meštrovića iz 19. stoljeća upućuju na mogućnost da je crkva postojala još u vrijeme križarskih ratova, smještajući početak gradnje između 11. i 12. stoljeća. Uz nju se veže i predaja o templarskom samostanu. Lučica je jednobrodna gotička građevina s poligonalnom apsidom i karakterističnim drvenim zvonikom. Njezinu dugu povijest obilježili su i franjevački samostan koji je poslije srušen te obnove u 19. stoljeću.

Nakon kratkog razgovora s biciklistom iz obližnjih Apševaca pospremio sam opremu, sjeo na motor i krenuo dalje. Ali ne daleko. Na kraju Lipovca Spačva se ulijeva u Bosut. Tu sam još jednom stao napraviti nekoliko fotografija, a zatim nastavio preko Apševaca i Podgrađa do Nijemaca.

Pogledao sam prema sumnjivom oblaku koji me već neko vrijeme pratio. Namrgodio se, nešto mu nije bilo po volji, pa je uskoro pustio i malo kiše. Ali ja sam već motorom grabio prema Vrpolju i Slavonskom Brodu…

Ono što vam na kraju ove priče mogu poručiti jest da Lipovac i crkvu Lučicu svakako uvrstite u neku buduću moto vožnju. Moja ratna sjećanja dio su mog odnosa s ovim krajem i mog procesa izgradnje i promjene koji još traje. Vi ćete ovdje pronaći svoje razloge za dolazak i stvoriti vlastite uspomene za koje vjerujem da će biti puno vedrije.

Uživajte u prekrasnoj Slavoniji, moćnoj, ali i pitomoj šumi Spačvi. Možda zabacite udicu u rijeku, odmorite se na nekom od okolnih seoskih imanja i, naravno, uživajte u slavonskim delicijama.

Tekst i Foto: Dražen Kasprek