PRIJEDLOG ZA IZLET: Spomen na bitku kod Batine

Izlet u Baranju je jedna od najboljih odluka koju možete donjeti kada planirate kamo poći na svome motociklu. Baranja je jednostavno prekrasna, bez obzira pričamo li o njenim poljima suncokreta, plodnoj ravnici ili baranjskim brežuljcima prekrivenima vinogradima. Baranjska etno sela, čarde u kojima možete kušati fiš paprikaš i druge riblje specijalitete, kuće za odmor uz Dunav, izletišta, vidikovci… sve je to Baranja. Ako želite sve to obići onda preporučam da pronađete smještaj negdje u Baranji koji će vam poslužiti kao baza iz koje ćete moći obilaziti sve ono što Baranja nudi.

Tako sam mogao i ja ali više volim obići jedno ili dva mjesta i o njima pronaći neku zanimljivost pa to sve upakirati u povijest, kulturu, prirodne ljepote, i neku zanimljivu manje poznatu priču. Na taj način ni približno ne obiđem sve ono što to mjesto nudi ali zato imam obavezu prema samome sebi da se još nekoliko puta vraćam na isto mjesto i svaki put pronađem neku novu priču…

Ovaj puta krenuo sam u Batinu, malo baranjsko mjesto uz Dunav na tromeđi Mađarske, Srbije i Hrvatske. Cilj je bio doći na mjesto na kojem se odvila jedna od najkrvavijih bitaka na ovim prostorima u 2. svjetskom ratu. Kao i uvijek, sve moje ovakve povijesne priče oslobođene su bilo kakvih političkih i ideoloških konotacija.

Pred sam kraj 2. svj. rata, sovjetska Crvena armija oslobodila je Beograd od nacista i zatim ih uz pomoć NOVJ nastavila tjerati dalje na zapad. Znalo se da će Dunav predstavljati veliki problem u tome proognu pa su se krenuli raditi planovi gdje će ga biti najlakše prijeći rijeku. Bilo je nekoliko opcija, ali najteže mjesto za prelazak bilo je upravo u Batini. Iako je sa vojvođanske strane bio odličan pristup Dunavu, s druge desne strane rijeke nalazilo se brdo iznad mjesta Batina a njemačke trupe tamo su bile jako dobro ukopane. Brdo je dominiralo okolinom i bilo je nemoguće proviriti nos na obali Dunava a da to netko ne vidi.

Ono što je bitno naglasiti je da su tada taj dio Crvene armije najvećim dijelom činili Ukrajinci. Bili su to odani i sposobni borci koji su sanjali o samostalnosti svoje ukrajinske države nakon završetka rata. Međutim te iste snove s njima nikako nije dijelio Staljin, i kako se kraj rata bližio tako je postajao svjestan mogućih problema s Ukrajincima nakon završetka rata. U isto vrijeme nakon što je Crvena armija oslobodila Beograd, sve veći broj četnika prelazi u partizane.  Staljin i Tito želeći se riješiti svojih nepodobnih, biraju upravo Batinu kao mjesto forsiranja Dunava, svjesni ogromnih žrtava koje će ovdje biti a koje će njima u stvari dobro doći.

Neki vojni analitičari kažu da to nije bio razlog zašto se na najtežem mjestu prelazi Dunav nego je Crvena armija gotovo uvijek postavljala mostobrane iz pokreta pa su tako reagirali i ovdje, ali to nikako ne objašnjava zašto to nisu radili kod Apatina ili na nekom drugom mjestu gdje je to bilo lakše napraviti.

Bilo kako bilo, legenda kaže da kad je napad započeo 11. studenog u zoru a prva osoba iz Crvene armije koja je zakoračila u hladni Dunav bila ukrajinska djevojka Julka.  

Borbe za Batinu su trajale danima, točnije sve do 29.11.1944.g. Punih 18 dana Crvena armija i Titovi partizani jurišali su na Batinu, ali bezuspješno. Bilo je nekoliko prodora u središte Batine i svjedoci kažu da su prizori bili apokaliptični jer Njemci i njihovi saveznici žestoko su bombardirali ulicu i uz to im je pomagala i njemačka avijacija. Glavna batinska ulica bila je prepuna leševa a komadi tijela bili su razbacani posvuda uokolo…

Uvidjevši da napretka neće biti, zapovjedništvo 3. ukrajinskog fronta uvodi nove i svježe snage koje su se u međuvremenu odmorile od borbi oko oslobođenja Beograda. Najžešće borbe vođene su na brdu iznad Batine na koti 169, odnosno „krvavoj koti“ kako su je prozvale obje zaraćene strane.

U bitci za Batinu poginulo je 1297 vojnika Crvene armije, velikim dijelom Ukrajinaca. Poginulo je i 478 i ranjeno 850 pripadnika 51. divizije NOVJ. U čast svima koji su ovdje ostavili svoje kosti, na brdu je postavljen veliki spomenik hrvatskog kipara Antuna Augustinčića poznatog po velikim kiparskim djelima poput spomenika Seljačkoj buni u Gornjoj Stubici. Na impozantan spomenik visok 26,5 m postavljen je još jedan spomenik koji predstavlja hrabru mladu djevojku u borbenom zanosu sa bakljom u ruci. Narod ovog kraja u djevojci je prepoznao mladu ukrajinsku vojnikinju i odmah spomenik preimenovao u „Julku“.

Danas kada se ukrajinski narod opet bori za svoju opstojnost treba se prisjetiti ovih ukrajinskih žrtava u borbi protiv nacizma.

Sve ovakve povijesne teme za koje smatram da treba ih treba obraditi nastojim što više svoje pisanje zasnivati na činjenicama i vama čitateljima prenjeti zanimljivu priču koja vas možda potakne da i vi posjetite ovo povijesno mjesto. Za nikakvu politiku i nikakve ideologije bilo koje boje ovdje nema mjesta.

U svakom slučaju provozajte se motorom kroz Baranju do prekrasnog i moćnog Dunava. Popijte kavu na Koti 169 i oslušnite malo… Možda vjetar donese zvuke jedne davne i zaboravljene krvave bitke.

Tekst i foto:
Dražen Kasprek